Sve više žena razmišlja o porođaju kod kuće: Stručnjaci upozoravaju šta može poći po zlu

27.09.2026. | 10:21 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Veliku pažnju na društvenim mrežama nedavno je privukla vijest o tome kako se jedna influenserka porodila kod kuće. Pored čestitki i lijepih želja, mnogi su se zapitali i da li je takva odluka ispravna, koliko je rizična po zdravlje žene i šta sve može da pođe po zlu.

Porođaj kod kuće za jednu ženu može da predstavlja slobodu, privatnost i osjećaj da će konačno ona odlučivati o sopstvenom tijelu. S druge strane, to može biti i način da izbjegne sve ono čega se najviše plaši. Porodilište, medicinske intervencije, gubitak kontrole ili loše iskustvo drugih žena.

„Potpuno prirodan“ pristup zato nije samo medicinsko pitanje. Iza njega mogu da stoje nepovjerenje prema zdravstvenom sistemu, prethodna iskustva, strah od akušerskog nasilja, potreba za autonomijom, ali i uvjerenje da se uz dovoljno pripreme rizik može držati pod kontrolom.

Naša sagovornica, psihološkinja, upozorava da tada žena može početi da bira između dva straha. Straha od porodilišta i straha od onoga što porođaj kod kuće može da donese. S druge strane, gotovo tri decenije iskustva ginekologa akušera s kojim smo razgovarali pokazuju koliko brzo porođaj može da izađe iz planiranog toka.

„Potpuno prirodno“ zanemaruje sve rizike

Doktor Predrag Mitrović, ginekolog i akušer, za Forbes Srbija kaže da je tema porođaja kod kuće posljednjih godina sve popularnija. Konceptom „potpuno prirodnog“ zanemaruju se rizici koji su sa sobom u prošlosti nosili ogroman procenat komplikacija i smrtnih ishoda kod majke i djeteta, a koje danas nemamo zato što se porođaji obavljaju u zdravstvenim ustanovama uz adekvatan nadzor i mogućnosti da se problemi na vrijeme uoče i riješe.

„Kada se zanemare ovi realni problemi i rizici, onda možete upasti u zamku da slušate idilične i emotivne priče. Promoteri ove teme najčešće nikada ne pominju ništa od problema koji su realni u svakodnevnom životu ljudi koji rade u porodilištima. Neću da negiram brojne primjedbe o tretmanima koje neke žene imaju. O pretjeranoj upotrebi medicinskih procedura u nekim situacijama kada to nije neophodno, kojima se pribjegava iz više tehničkih razloga ili razloga komfora medicinskog osoblja… Ima puno prostora da se promijene neki obrasci ponašanja i neke stare prakse koje smetaju porodiljama. Potrebno je samo dobro da čujemo jedni druge“, navodi Predrag.

Ipak, i pored svih primjedbi koje, kako kaže, mogu biti manje ili više opravdane, nikada ne bi prihvatio da porođaj obavi u kućnim uslovima.

„U našem društvu ta pojava nije ni zakonski uređena. Ne postoji određeni protokol ponašanja šta se radi kada se stvari zakomplikuju. U nekim zemljama zapadne Evrope, gdje takva praksa postoji, definisano je koja je ustanova nadležna da primi takvog pacijenta, obaviještena da se odvija porođaj van bolnice i spremna da se uključi u slučaju potrebe. Postoji i pripravno vozilo hitne pomoći za slučaj potrebe…“, objašnjava.

Šta sve može da pođe po zlu

Šta sve može da pođe po zlu? Spisak nije kratak. Iako se, kako kaže, ovakve situacije na sreću rijetko dešavaju, ipak su moguće.

„I žena koja je već rađala prirodno u nekom trenutku zbog svoje bezbjednosti ili rizika po plod može završiti na hitnom carskom rezu. I kod potpuno zdrave žene u bilo koje doba tokom porođaja može doći do obilnijeg krvarenja. Bilo da je u pitanju prijevremeno odlubljivanje posteljice ili neki drugi razlog, neadekvatan intenzitet kontrakcija materice koji može ugroziti plod, problemi sa pupčanikom koji akutno mogu smanjiti protok krvi do bebe i dovesti je u opasnost… Ovo su samo neki od problema kada morate reagovati u minutima sa uigranim timom. Tada svako ima svoj zadatak koji mora brzo da obavi da bi se izbjegao tragičan ishod“, kaže Predrag.

Ipak, ukoliko se žena odluči na ovaj korak, u kućnim uslovima, ona preuzima svu odgovornost na sebe. I to, kako ističe, samo zato što sistem nije uredio ovu temu. Iz tog razloga, Mitrović smatra da je povjerenje između ljekara i trudnice veoma važno.

„Tokom tih devet mjeseci ima puno vremena da se razgovara o svim temama koje se tiču zdravlja majke i ploda, kao i načina kako je najoptimalnije planirati porođaj. Izabrani ginekolog, pogotovo ako je i akušer, taj je koji treba da pruži sve informacije i odgovori na sva pitanja. Ako se u tom periodu ostvari dobra komunikacija, onda je povjerenje koje se izgradi ključno za sve probleme. Uvijek kažem svojim pacijentkinjama da igramo za isti tim i da je bezbjednost nje i njene bebe primarna stvar o kojoj vodim računa. A sve želje koje žena ima vezano za svoj porođaj, a ne utiču na bezbjednost, dobrodošle su“, objašnjava Predrag.

Ko prisustvuje porođaju kod kuće

U porodilištu tim koji prisustvuje prirodnom porođaju čine akušer i babica, pedijatar neonatolog i pedijatrijska sestra, a ako je porođaj obezboljen, tu su i anesteziolog i anestetičar.

„Pitanje je bilo: ko treba da prisustvuje porođaju ako se žena odluči za porođaj kod kuće, pa onda sami pronađite odgovor. Tokom porođaja može doći do značajnijih krvarenja, padova krvnog pritiska ili, rjeđe, i skokova, kada moramo uključivati najčešće samo infuzione rastvore, ali ponekad i lijekove i krv. U kućnim uslovima to nije moguće.“

Minuti mogu dovesti do tragičnog ishoda

Doktor u razgovoru za Forbes Srbija navodi i nekoliko situacija koje mogu biti toliko hitne da je, kako je kazao, 10 minuta previše vremena.

„Može se dogoditi da, kada glavica bebe nije dovoljno spuštena u karlicu, pri nekom pokretu ploda pupčanik sklizne ispred glave koja ga potom pritisne i onda protok krvi kroz njega prestane. To u minutima može dovesti do tragičnog ishoda. To je važno na vrijeme prepoznati, što obično vidimo po promjeni srčanog ritma na CTG monitoru. Prijevremeno odlubljivanje posteljice prije rođenja djeteta takođe dovodi do istog problema, s tim što krvarenje može biti obilno i vidljivo, ali je još veći problem ako je oskudno ili ga uopšte nema. Ponekad iz nepoznatog razloga može doći do patnje ploda sa usporavanjem srčane radnje i specifičnim izgledom CTG zapisa, kada je takođe neophodna brza reakcija uigranog tima“, objašnjava.

Bezbjednost majke i ploda je glavna stvar

Predrag takođe ističe da, ukoliko je situacija u okvirima bezbjednog, ljekari mogu ispuniti i poneku želju.

„Svakako nećemo indukovati porođaj ili raditi elektivni carski rez ako trudnoća nije došla do termina kada je plod dovoljno zreo za spoljašnju sredinu. Takve situacije bi dovele do usporene adaptacije bebe, potrebe za inkubatorom zbog dodatnog kiseonika ili održavanja tjelesne temperature, što su najčešći problemi nezrelije djece. Indukciju nećemo preduzimati bez opravdanog medicinskog razloga ili u nepovoljnim akušerskim nalazima koji mogu naškoditi majci i plodu“, objašnjava.

Porođaj kod kuće kao način da se žena zaštiti od onoga čega se plaši

Šta se krije iza odluke žene da se porodi u kućnim uslovima, za Forbes Srbija objasnila nam je psihološkinja i saradnica DokTok-a Dragana Vasić Stević. Ona je istakla da to nije uvijek ista potreba. Neke žene to rade iz želje da budu u poznatom okruženju sa ljudima kojima vjeruju, dok se druge na taj korak odlučuju zbog straha od porodilišta.

„Porođaj kod kuće može postati način da se žena zaštiti od onoga čega se plaši. Ako je slušala loša iskustva drugih žena, čitala o akušerskom nasilju, imala ranije neprijatno iskustvo u zdravstvenoj ustanovi ili jednostavno razvila snažno nepovjerenje prema sistemu, bolnica za nju više nije simbol sigurnosti, već postaje mjesto na kojem očekuje da će izgubiti kontrolu, biti ignorisana, požurivana ili izložena postupcima na koje ne želi da pristane ili koji je mogu jako povrijediti“, kaže Dragana.

Ako žena odluku donosi prvenstveno iz straha šta će se desiti u porodilištu, onda, kako Dragana ističe, porođaj kod kuće nije nužno izbor iz slobode. To je izbor između dva straha.

„Potreba za kontrolom takođe može imati svoje mjesto. Porođaj je jedan od događaja u kojem se vrlo brzo shvati da ne može sve da isplanira. Tijelo ima svoj ritam, postoji neizvjesnost i mogućnost da se stvari promijene u odnosu na ono što je zamišljeno i isplanirano. Kada je neko već uplašen, potreba da bar nešto drži pod kontrolom može postati veoma snažna. Tu poznati prostor, poznati ljudi i unaprijed napravljen plan mogu dati neki osjećaj sigurnosti. Ali ovdje potreba za kontrolom sama po sebi nije problem. Problem nastaje onda kada nam kontrola postane način da potpuno uklonimo neizvjesnost koju nije moguće ukloniti“, objašnjava.

Osjećaj sigurnosti ne nastaje tako što procjenjujemo objektivni rizik

Ona dodaje i da osjećaj sigurnosti ne nastaje tako što procjenjujemo objektivni rizik. On zavisi od toga kako doživljavamo ljude i prostor u kojem se nalazimo.

„Za jednu ženu bolnica može značiti: ‘Ako nešto krene po zlu, tu su ljekari i oprema’. Dok za drugu može značiti: ‘Tamo će odlučivati o meni, neću znati šta mi rade i možda me niko neće slušati’. Istovremeno, njen dom može da joj donese sigurnost jer poznaje svaki dio prostora, jer je tu svoja, ima privatnost i može da kaže šta želi. To ne znači nužno da ona racionalno vjeruje da je kuća medicinski sigurnija od bolnice. Ona može biti potpuno svjesna da bolnica ima mogućnost brze medicinske intervencije, a da se ipak psihološki osjeća sigurnije kod kuće. To je važna razlika između medicinske sigurnosti i doživljaja sigurnosti“, kaže.

Osjećaj ugroženosti je realan

Osjećaj nesigurnosti je stvaran, čak i ako se ne poklapa sa objektivnom procjenom rizika.

„Ako žena kaže da se u porodilištu osjeća ugroženo, taj osjećaj je realan. Ali, kao psiholog, željela bih da razumijem šta tačno čini da se osjeća ugroženo. Da li se plaši bola? Medicinskih intervencija? Gubitka kontrole? Odvajanja od partnera? Lošeg tretmana? Ili je iza svega neko ranije iskustvo koje nikada nije do kraja obradila? To su veoma različite stvari i vrlo bitne. Posebno mi se čini važnim da u ovoj temi ne zanemarimo iskustva žena koje su doživjele nepoštovanje ili nasilje tokom porođaja. Ako žena ima osjećaj da njene granice u zdravstvenom sistemu neće biti poštovane, onda je razumljivo što će tražiti prostor u kojem očekuje više autonomije“, objašnjava ona.

Razumjeti strah, kako kaže, ne znači automatski zaključiti da je svaka odluka koja iz njega proizađe dobra ili bezbjedna. Psihologija može da objasni zbog čega neko nešto bira. Ipak, kako je objasnila, ne treba da preuzme ulogu medicine i procjenjuje medicinski rizik.

Nisu svi životni događaji pod našom kontrolom

Posmatrati rizik kao nešto što se drugima dešava tema je koja se u psihologiji vrlo često sreće. Čak i van teme porođaja. Kada nam je neka ideja veoma važna, počinjemo da primjećujemo informacije koje je potvrđuju. Samim tim, umanjujemo one koje nam ne odgovaraju.

„Ako žena snažno vjeruje da je prirodan porođaj najbolji, svaki uspješan primjer može postati dodatna potvrda tog uvjerenja. Priče o komplikacijama mogu se doživjeti kao nešto što se dešava drugima. ‘Ženama koje nisu slušale svoje tijelo, koje nisu bile dovoljno pripremljene ili koje su imale neki problem’. Može se pojaviti i jedna vrsta psihološke iluzije kontrole. ‘Ako dovoljno učim, pripremam tijelo, hranim se zdravo, vježbam, slušam svoje tijelo i napravim dobar plan, možda mogu da obezbijedim da sve prođe kako želim’“, kaže.

Povjerenje u svoje tijelo i prihvatanje situacije

Kako je istakla, problem je što porođaj, kao i mnogi drugi važni životni događaji, ima dio koji nije pod našom kontrolom.

„Mislim da je posebno zanimljivo kada ‘prirodno’ prestane da bude samo jedan način porođaja i počne da dobija moralno značenje. Tada žena može početi da doživljava prirodan porođaj kao dokaz da je bila hrabra, jaka, povezana sa svojim tijelom. Da je ‘uradila pravu stvar’. A medicinsku intervenciju kao neuspjeh, slabost ili čak lični poraz. Tu već odluka može postati veoma opterećena“, navodi ona.

Iz psihoterapijske perspektive, bilo bi važnije da žena može da kaže da želi prirodan porođaj, ali i da može prihvatiti drugačiju opciju ukoliko neće biti moguće da se odvija prema njenom planu, piše Forbes Srbija.

„To je, zapravo, mnogo veća psihološka fleksibilnost nego insistiranje na tome da sve mora da bude prirodno po svaku cijenu. Jer, zapravo, zrelost nije u tome da imamo potpunu kontrolu. Zrelost je u tome da možemo da napravimo plan, da znamo šta želimo, da postavimo granice, ali i da ostanemo sposobni da reagujemo kada se stvarnost ne odvija prema našem planu. I to jeste jedan od najvećih psiholoških izazova porođaja. Kako istovremeno imati povjerenje u svoje tijelo, a prihvatiti da ne možemo potpuno kontrolisati ono što će se dogoditi? Zapravo, ovo je izazov generalno i u životu“, zaključuje.