Seka otkrila da je smršala uz pomoć lijeka, pa izgovorila nešto zbog čega su se društvene mreže usijale VIDEO

22.11.2026. | 10:25 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Polemika koju je pokrenula izjava Seke Aleksić o lijeku Wegovy otvorila je mnogo važnije pitanje od toga kako je pjevačica izgubila 22 kilograma i šta misli fitnes trener koji ju je javno kritikovao.

U vremenu u kojem su injekcije za mršavljenje postale dio razgovora o ljepoti, wellnessu i svakodnevnom životu, možda je najvažnije da znamo gdje se završava lični izbor, a počinje odgovornost prema onima koji još nisu dovoljno odrasli da o sopstvenom zdravlju odlučuju samostalno.

„Ne bih ovo komentarisao da se nisam zgranuo kad sam čuo da je ovo zdrav lijek i da mogu da ga koriste lagano i djeca od 13 godina. Ej, brate, 13 godina”, rekao je fitnes trener Vuk Vukašinović, čiji je video dobio veliku podršku na društvenim mrežama.

Posebno mu je zasmetalo što se lijek predstavlja kao nešto gotovo bezazleno, pa je u svom obraćanju upozorio na moguće nuspojave i kritikovao ideju da se problemi sa tjelesnom težinom rješavaju injekcijama, umjesto promjenom navika. Njegova poruka o djeci, sportu i odgovornosti odraslih pogodila je nerv koji očigledno dijeli veliki broj ljudi – zabrinutost da se medicinska terapija za mršavljenje sve više normalizuje i predstavlja kao nešto što bi trebalo da bude dostupno i poželjno gotovo svima.

Ipak, u ovoj priči nije problem što je Seka Aleksić smršala uz pomoć lijeka koji joj je, kako je rekla, preporučio endokrinolog nakon što joj je ustanovljena insulinska rezistencija. Odrasla žena ima pravo da odlučuje o svom tijelu, da bira terapiju uz ljekara, da želi da smrša, da se podvrgne estetskim tretmanima ili da ne promijeni apsolutno ništa na sebi. Tuđe tijelo nije javna svojina, niti bi način na koji neko postiže željeni izgled trebalo da bude predmet moralnog presuđivanja.

Problem je u tome što se u javnom prostoru medicinske informacije vrlo lako pretvore u lifestyle preporuke, a rečenica da određeni lijek mogu da koriste i djeca može zvučati mnogo jednostavnije i bezazlenije nego što zaista jeste.

Lijek koji nije namijenjen svakome ko želi da smrša

Wegovy sadrži semaglutid, lijek iz grupe GLP-1 agonista koji djeluje na mehanizme regulacije apetita i osjećaja sitosti. Koristi se u terapiji gojaznosti, uz prilagođenu ishranu i fizičku aktivnost, kod pacijenata koji ispunjavaju određene medicinske kriterijume. Njegovo dejstvo nije magično niti bez rizika, a među neželjenim reakcijama nalaze se mučnina, povraćanje, dijareja, zatvor i bolovi u stomaku. Moguće su i ozbiljnije komplikacije, zbog čega je medicinski nadzor neophodan.

Činjenica da je Wegovy odobren i za određene adolescente starije od 12 godina često se pogrešno tumači. To ne znači da lijek mogu da koriste djeca koja žele da smršaju, da su nezadovoljna svojim izgledom ili da ih roditelji smatraju krupnijim nego što bi trebalo, piše Ona.rs.

Prema evropskim medicinskim kriterijumima, primjena kod adolescenata odnosi se na one koji imaju gojaznost definisanu prema uzrastu i polu, tjelesnu težinu veću od 60 kilograma, i koristi se uz odgovarajuću ishranu, fizičku aktivnost i praćenje ljekara. Dakle, nije riječ o terapiji za nekoliko kilograma viška, niti o preparatu koji se uzima zbog estetskog nezadovoljstva.

Upravo zato riječ „zdrav”, kada se koristi za opisivanje lijeka, zahtijeva oprez. Lijek može biti odgovarajući i koristan za konkretnog pacijenta, ali to ga ne čini bezazlenim, niti znači da je pogodan za svakoga. Medicinska terapija nije isto što i wellness proizvod, a njena dostupnost određenom uzrastu ne znači da je treba olako preporučivati.

Kada mršavljenje postane trend, gubimo iz vida kome je lijek zaista potreban

Injekcije za mršavljenje danas se nalaze u neobičnom prostoru između medicine i popularne kulture. O njima govore ljekari, poznate ličnosti, influenseri, fitnes treneri, ali i ljudi koji svoje iskustvo prenose kao preporuku drugima.

Fotografije prije i poslije, izgubljeni kilogrami, promijenjene navike i iskustva sa smanjenim apetitom postali su sadržaj koji se lako dijeli, komentariše i pretvara u inspiraciju.

U toj poplavi informacija nije teško izgubiti razliku između terapije koja nekome zaista treba i lijeka koji neko poželi jer želi da izgleda kao osoba koju prati.

I upravo je tu odgovornost javnih ličnosti važna. Ne zato što moraju da skrivaju svoje terapije ili da se pravdaju zbog odluka koje donose, već zato što iskustvo jedne osobe nije univerzalni recept. Ono što je preporučeno nekome sa određenim zdravstvenim stanjem ne može se automatski prenijeti na drugu osobu, a posebno ne na dijete.

Gojaznost je kompleksno zdravstveno stanje na koje utiču genetika, hormoni, metabolizam, psihološki faktori, san, životno okruženje i navike. Nije uvijek rezultat nediscipline, kao što ni svaka promjena tjelesne težine nije dokaz boljeg zdravlja. Zbog toga je pojednostavljivanje priče na „manje jedi, više se kreći” jednako problematično kao predstavljanje injekcije kao lakog rješenja.

Trinaestogodišnjak ne bi trebalo da razmišlja o injekcijama zato što je vidio nečiju transformaciju

Ono što u ovoj raspravi zaista zaslužuje pažnju jeste uzrast. Tijelo trinaestogodišnjaka nije tijelo odrasle osobe. Pubertet donosi promjene u visini, hormonima, apetitu, tjelesnoj kompoziciji i raspodjeli masnog tkiva. Ono što odraslima na prvi pogled djeluje kao višak kilograma može biti dio normalnog razvoja, zbog čega se procjena tjelesne težine kod djece ne radi na isti način kao kod odraslih.

Kada se dijete suoči sa porukom da bi moglo da koristi lijek za mršavljenje, čak i u kontekstu medicinske indikacije, postoji rizik da zdravstvenu terapiju počne da doživljava kao rješenje za nezadovoljstvo sopstvenim izgledom. A u vremenu kada se djeca i adolescenti svakodnevno porede sa filtriranim fotografijama, idealizovanim tijelima i sadržajem koji glorifikuje mršavost, takve poruke ne dolaze bez posljedica.

Djetetu koje ima zdravstveni problem potrebna je stručna procjena pedijatra, eventualno endokrinologa, podrška porodice i pristup koji neće dodatno opteretiti njegov odnos prema tijelu. Sport treba da bude prostor u kojem razvija snagu, samopouzdanje, koordinaciju i osjećaj pripadnosti, a ne kazna za kilograme ili način da se što prije uklopi u određeni fizički ideal.

Zato je važno da se lijekovi za mršavljenje ne predstavljaju kao nešto što bi dijete trebalo da poželi. Njihova primjena kod adolescenata jeste medicinska mogućnost u strogo definisanim okolnostima, ali nije trend, niti preporuka za estetsko mršavljenje.

Odrasli mogu da biraju. Djecu ne bi trebalo da učimo da moraju da mijenjaju svoje tijelo

Možemo da razumijemo zabrinutost Vuka Vukašinovića zbog načina na koji se o lijekovima govori, a da pritom ne prihvatimo svaku njegovu tvrdnju kao medicinsku činjenicu. Možemo da smatramo da je važno govoriti o rizicima semaglutida, a da ne demonizujemo terapiju koja nekim pacijentima zaista može biti potrebna. I možemo da podržimo pravo Seke Aleksić da odlučuje o svom tijelu, bez potrebe da njenu odluku pretvaramo u javno suđenje.

Ali kada se u priču uključe djeca, stvari postaju mnogo ozbiljnije.

Nije svako tijelo koje nije vitko nezdravo. Nije svaki višak kilograma problem koji zahtijeva terapiju. Nije svaki lijek prečica, kao što ni svaki trening nije rješenje za sve. Zdravlje se ne može svesti na broj na vagi, a medicinska odluka ne bi trebalo da se donosi na osnovu tuđeg iskustva, viralnog videa ili komentara sa društvenih mreža.

Odrasli imaju pravo da rade sa svojim tijelom šta žele, uz informisane odluke i odgovarajuću medicinsku brigu. Djeca, međutim, imaju pravo da odrastaju bez osjećaja da njihovo tijelo predstavlja problem koji moraju što prije da riješe.

Možda je upravo to granica koju bi u ovoj raspravi trebalo da sačuvamo. Ne između onih koji mršave uz pomoć lijekova i onih koji to ne odobravaju, već između lične slobode odraslih i odgovornosti koju imamo prema djeci koja tek uče šta znači zdrav odnos prema sebi.