Roditelji treba da znaju: Izlaganje beba ekranima može dovesti do dugotrajnog oštećenja mozga
24.03.2026. | 12:25Upotreba tehnologije, posebno digitalnih uređaja, negativno utiče na psihološki i fizički razvoj djece. To je u velikoj mjeri posljedica dva faktora: današnje generacije odrastaju u sve digitalizovanijem okruženju, a roditelji često dozvoljavaju prekomjernu ili neregulisanu upotrebu. Kao odgovor na to, međunarodna medicinska zajednica iznijela je preporuke usmjerene na regulisanje upotrebe uređaja kako bi se ublažile kratkoročne i dugoročne posljedice.
Ako se pojam antropocen (Anthropocene) odnosi na novu geološku eru snažno oblikovanu ljudskom aktivnošću, onda se pojam digitalno doba (Digital Era) ili informaciono doba (Information Age) odnosi na sadašnju istorijsku fazu oblikovanu proizvodnjom i komercijalizacijom navigacionih sistema i komunikacionih alata kao što su mobilni telefoni, koje danas posjeduje i koristi 68 odsto svjetske populacije.
Promjene koje je donijela digitalna revolucija preobrazile su ne samo svijet informacija, potrebe potrošača i navike ljudi, nego su ažurirale i rječnik koji se koristi za definisanje generacija, u skladu sa tehnološkim periodom u kojem se pojedinci rađaju i žive. U tom smislu, izraz digitalni urođenici (digital natives) odnosi se na one koji su rođeni i odrastali u bliskom kontaktu s novim tehnologijama, do te mjere da ih doživljavaju kao prirodan i blizak element svakodnevnog iskustva.
Ali koliko je generacija digitalnih urođenika do sada klasifikovano? Postoji generacija Z (Generation Z), odnosno oni rođeni između sredine devedesetih i početka 2010-ih, kao i generacija Alfa (Generation Alpha), koja se odnosi na osobe rođene između 2010. i 2024. godine. Vrijedi napomenuti da je od 2007. godine, sa pojavom ajfona (iPhone), upotreba uređaja osjetljivih na dodir postala dominantna, što je dovelo do toga da se oni rođeni od 2007. naovamo označavaju kao generacija dodira (Touch Generation), poznata i kao generacija ekrana (Screen Generation).
Ono što ove generacije razlikuje od prethodnih jeste izrazito tehnološko okruženje u kojem su živjele još od najranijeg djetinjstva. Kao rezultat toga, sposobnost upotrebe digitalnih uređaja (vidi glosar) postala je izraženija čak i kod djece predškolskog uzrasta, uglavnom zato što njihovi roditelji koriste te uređaje u njihovom prisustvu i često im to i sami dozvoljavaju. Osim toga, roditelji koriste digitalne uređaje da bi im djeca bila zaokupljena, pretvarajući ih tako u prave bejbisiterke novog milenijuma, koje, kako navodi Italijansko pedijatrijsko društvo, služe da smire i odvrate pažnju djece kao neka vrsta emocionalne cucle.
Ovaj obrazac upotrebe uočava se i u drugom istraživanju, u kojem je 30 odsto anketiranih roditelja navelo da digitalne alate koristi u tu svrhu, iako to može dovesti do toga da se mlađa djeca izoluju od stvarnosti i razviju emocionalnu vezanost za uređaj. Učestalost upotrebe kod djece zavisi i od toga koliko su ti uređaji jednostavni za korišćenje. Na primjer, interakcija sa ekranima na dodir ne zahtijeva nikakve osnovne vještine niti prethodno učenje; jedino što je potrebno jeste da ih dodirnu. Djeca instinktivno dodiruju i ispituju ekrane, vjerujući da su predmeti prikazani na njima dio stvarnog svijeta.
Ali koliko djece zaista posjeduje mobilni telefon ili digitalni uređaj? U Italiji 80 odsto djece uzrasta od 3 do 5 godina zna kako da koristi pametne telefone svojih roditelja [6], a zdravstvena kriza izazvana širenjem kovida 19 (COVID-19) dovela je do porasta lične upotrebe mobilnih telefona kod djece. Prije pandemije, 9,2 odsto djece uzrasta od 1 do 5 godina imalo je mobilni telefon; sada ga ima 14,5 odsto. Prema istim autorima, 58,4 odsto djece uzrasta od 6 do 10 godina posjeduje neki uređaj — što je veći procenat, za 23,5 odsto, u odnosu na period prvog karantina, od marta do maja 2020.
Počevši od marta 2020. godine, kako bi se suzbila pandemija kovida 19, Italija je uvela restriktivne mjere koje su imale značajne posljedice po pojedinačni i kolektivni život. Tokom prvog karantina zabilježen je primjetan porast upotrebe tehnologije, društvenih mreža i onlajn igara kod djece i adolescenata. Pored toga, istraživanje koje je u Italiji sproveo Institut za kognitivne nauke i tehnologije Nacionalnog istraživačkog savjeta (Institute of Cognitive Sciences and Technologies of the National Research Council – ISTC-CNR) između aprila i maja 2020, na uzorku djece uzrasta od 8 do 14 godina, pokazalo je polne razlike u upotrebi digitalnih uređaja: djevojčice su češće upućivale video-pozive prijateljima (73 odsto prema 58 odsto) i provodile više vremena na društvenim mrežama (38,1 odsto prema 17,9 odsto) u odnosu na dječake, dok su dječaci više igrali video-igre nego djevojčice (76,6 odsto prema 52,8 odsto).
Što se tiče vremena provedenog pred ekranom, jedno američko istraživanje pokazalo je da djeca uzrasta od 8 do 10 godina u prosjeku provode šest sati sedmično pred ekranima, dok se taj broj povećava na devet sati kod djece uzrasta od 11 do 14 godina, ne računajući školsku upotrebu. Pored toga, prema drugom američkom istraživanju [14], u 98 odsto domaćinstava sa najmanje jednim djetetom uzrasta od 0 do 8 godina postoji digitalni uređaj — u odnosu na 75 odsto 2013. godine — dok je 73 odsto djece uzrasta od 0 do 8 godina izloženo ekranima od najranijeg djetinjstva, a 48 odsto lično posjeduje digitalni uređaj, u poređenju sa 12 odsto 2013. godine. Drugi podaci pokazuju da 39 odsto djece uzrasta od 3 do 4 godine koristi mobilni telefon, a 78 odsto tablet — procenat koji raste kod djece uzrasta od 5 do 7 godina na 83 odsto — dok 61 odsto njih lično posjeduje pametni telefon. Kako ističe Kar (Carr), dilema sa kojom se danas suočavamo jeste to što tehnologije sve više postaju produžetak nas samih, dok mi, zauzvrat, postajemo produžetak njih. Zato je od suštinskog značaja usmjeriti pažnju na uticaj koji digitalni uređaji imaju na djetinjstvo i adolescenciju, kako bi se sprovele strategije koje mogu ograničiti štetu nastalu pretvaranjem stvarnih razvojnih iskustava u isključivo virtuelna — ona koja se odvijaju ispred ekrana.
Mogući negativni i pozitivni efekti tehnologije na razvoj djece
Nakon što smo vidjeli koliko je upotreba tehnologije rasprostranjena među djecom, korisno je ispitati njen uticaj na razvoj djeteta, kao i na lične i porodične odnose. Nedavni nalazi ističu efekte ranog izlaganja ekranima na učenje, neurokognitivni razvoj, opšte blagostanje, kao i na vid, sluh, metaboličke i cirkulatorne funkcije kod djece predškolskog uzrasta. U literaturi se termin „ekrani“ odnosi na veoma različite uređaje, uključujući pametne telefone, tablete, računare i televizore. Televizor svakako predstavlja zastarjeliji alat u poređenju sa savremenim tehnološkim uređajima, ali se koristi duže vrijeme i i dalje je široko prisutan i kod odraslih i kod djece. Prema jednom nedavnom istraživanju, 2020. godine 95,2 odsto djece uzrasta od 3 do 5 godina redovno je gledalo televiziju, u poređenju sa 88,7 odsto 2000. godine. Na osnovu istraživanja Italijanskog pedijatrijskog društva, mogu se uočiti sljedeći efekti upotrebe digitalnih uređaja kod djece.
Učenje
Upotreba ekrana na dodir može uticati na učenje uopšte, smanjujući raspon pažnje i kognitivne sposobnosti kod male djece. S druge strane, učenje jezika može biti olakšano gledanjem video-sadržaja i upotrebom obrazovnih aplikacija, ali samo kada je roditelj prisutan.
Neurološki razvoj
Neurološki razvoj djeteta može biti pogođen i televizorom koji je uključen u pozadini [25], što može uticati na kvalitet odnosa roditelj–dijete, nivo pažnje i kvalitet društvenih odnosa [26]. S obzirom na visoku plastičnost dječjeg mozga kod njih mogu nastati promjene kao odgovor na spoljašnja iskustva, a mogu se javiti i prolazne promjene raspoloženja ili nivoa uzbuđenosti.
Blagostanje
Kada je riječ o opštem blagostanju, upotreba digitalnih uređaja duže od dva časa dnevno može negativno uticati na fizičko zdravlje i biti povezana sa povećanjem tjelesne težine — jer podstiče sjedilački način života — kao i sa problemima u ponašanju koji mogu dovesti do depresije ili agresivnog ponašanja. Osim toga, utvrđena je povezanost između upotrebe tableta i simptoma kao što su glavobolje i bolovi u mišićima, naročito u vratu i ramenima, zbog lošeg držanja tijela.
San
Kvalitet sna i cirkadijalni ritam mogu biti narušeni faktorima kao što su stimulativni sadržaji i elektromagnetno zračenje koje nastaje izlaganjem svjetlosti ekrana. Istovremena upotreba više uređaja duže od dva časa dnevno može izazvati poteškoće i kašnjenja pri uspavljivanju. Dodatno, televizor u spavaćoj sobi utiče na kvalitet sna, posebno kod djece uzrasta od 1 do 4 godine, jer može dovesti do straha od mraka, noćnih mora i pričanja u snu.
Vid i sluh
Produžena upotreba tableta i pametnih telefona može izazvati suvoću očiju, a kada se drže preblizu i naprezanje očiju, blještanje i iritaciju. To može dovesti i do stečene konkomitantne ezotropije, oblika strabizma koji se javlja kada se pojavi dvostruki vid (vidi glosar) — najprije pogađa vid na daljinu, a kasnije i vid na blizinu [35]. Izlaganje visokom nivou buke koju emituju digitalni uređaji može promijeniti percepciju zvuka, što potencijalno ometa razvoj jezika, komunikacije i interakcije s drugom djecom.
Interakcija roditelj–dijete
Do ovog trenutka usmjerili smo pažnju na efekte upotrebe tehnologije na psihofizički razvoj djece, ali je zanimljivo osvrnuti se i na lične i porodične odnose. Jedno nedavno istraživanje, usmjereno na prekide u igri u odnosu majka–dijete, kod djece uzrasta od 7 do 23 mjeseca, pokazalo je da upotreba mobilnog telefona od strane majke smanjuje kvalitet komunikacije i snažno utiče na emocionalnu regulaciju djece i kvalitet njihove izražajno-emocionalne komunikacije. Takvo ponašanje posljedično utiče na kognitivni, emocionalni i jezički razvoj [38] i narušava djetetov osjećaj sigurnosti i ukupno psihofizičko blagostanje.
Osim toga, upotreba digitalnih uređaja može smanjiti verbalne i neverbalne interakcije između odraslih i djece i dovesti do sukoba, opozicionih reakcija i emocionalno hladnog ponašanja [25], [40].
Analiza efekata neprimjerene upotrebe tehnologije ukazala je na njene potencijalne rizike. Međutim, važno je napomenuti da primjerena upotreba, posebno u prisustvu roditelja, može ublažiti štetu i podržati razvoj određenih vještina, kao što je rješavanje problema. Ipak, za djecu mlađu od dvije godine, interakcija s roditeljima i okolinom ostaje ključni faktor zdravog psihofizičkog razvoja.
Uloga roditelja u svjesnoj i aktivnoj upotrebi digitalnih uređaja
Porodica je primarno okruženje za rast, u kojem se uspostavlja obrazovni, emocionalni i komunikacioni odnos između odraslih i djece. Porodični kontekst je dominantan, posebno tokom prvih 1.000 dana života. Danas prisustvo tehnologije postavlja nove izazove pred porodične odnose i često prijeti da zamijeni roditeljske figure [6]. Zbog toga je Američka akademija za pedijatriju (American Academy of Pediatrics) još 2013. godine izdala prve preporuke za regulisanje upotrebe digitalnih uređaja. Te preporuke kasnije je preuzelo Italijansko pedijatrijsko društvo [5], a proširila ih je i Svjetska zdravstvena organizacija, koja je uvela i strategije za promovisanje fizičke aktivnosti kao načina suprotstavljanja još jednom efektu digitalnih alata, poznatom kao sjedilačko vrijeme pred ekranom.
U suštini, za djecu mlađu od dvije godine upotreba ekrana na dodir snažno se ne preporučuje, posebno tokom obroka, u času prije odlaska na spavanje i/ili kao sredstvo za smirivanje. Između 2. i 5. godine izloženost ekranima treba ograničiti na najviše jedan čas dnevno, a na najviše dva časa između 5. i 8. godine.
Kada je riječ o trajanju vremena pred ekranom, predložena su dva zanimljiva pristupa: prvi je Tiseronov (Tisseron), poznat kao pravilo 3–6–9–12 ili digitalna dijeta, a drugi Šapirov (Shapiro). Prema Tiseronu, kao što se poštuju razvojne prekretnice kod djece u odnosu na njihov rast — na primjer, polazak u vrtić sa 3 godine, u osnovnu školu sa 6, potpuno ovladavanje čitanjem i pisanjem sa 9, te polazak u srednju školu sa 11–12 godina — ili kao što se poštuju pravila ishrane u skladu s uzrastu primjerenom hranom, tako i roditelji treba postepeno da postavljaju smjernice za uvođenje djece u svijet tehnologije. Konkretno, autor predlaže sljedeći pristup: prije treće godine djeca bi trebalo u potpunosti da izbjegavaju tehnološke uređaje, posebno radi igre; prije šeste godine ne bi trebalo da imaju lični tablet; pristup internetu treba uvesti nakon devete godine, a društvene mreže nakon dvanaeste. Pored toga, metod koji predlaže Šapiro može takođe biti koristan alat za usmjeravanje roditelja. U suštini, autor smatra da digitalni uređaji treba da postanu sredstvo porodične socijalizacije i za roditelje i za djecu, a posebno kod najmlađih ne bi trebalo da se koriste tokom obroka. Djecu treba podsticati da razumiju tehnološke uređaje koje koriste, ali tek nakon što prethodno iskuse tradicionalne aktivnosti kao što je igra, jer to pomaže razvoju istinski empatičnog pristupa. Kada se ove smjernice pravilno primjenjuju, pomažu u smanjenju rizika od navikavanja kod mlađe djece i sprečavaju digitalnu zavisnost, koja bi se mogla razviti tokom adolescencije. Bezbjedna i nadzirana upotreba tehnologije obezbjeđuje se prisustvom roditelja: dijeleći vrijeme s djetetom, roditelji mogu podstaći dijalog i pomoći u oblikovanju narativa oko tog iskustva.
Vrijeme koje djeca provode pred ekranima često je oduzeto od istraživanja i simboličke igre. Simbolička igra je temeljna aktivnost za razvoj dječjeg mozga. To je i zbog toga što je njihov mozak prirodno predodređen za igru. Virtuelna igra može ugroziti ovu simboličku kompetenciju, koja počinje da se javlja oko druge godine, kada djeca počinju da pokazuju sposobnost da predstave nešto što stoji umjesto nečeg drugog. Ta sposobnost se podstiče kada se maloj djeci dozvoli da, na primjer, rukuju papirnim knjigama, jer im to pomaže da informacije sadržane u tekstu prenesu u stvarni svijet i tako razumiju dvojnu prirodu slika.
Pored svega što je do sada rečeno, roditelji moraju biti svjesni da prekomjerna i nekontrolisana upotreba tehnologije može zbuniti dječji osjećaj za granicu između stvarnosti i virtuelnosti i izložiti ih virtuelnim opasnostima kao što je sajber-vršnjačko nasilje. Zaista, prema podacima [48], 31 odsto maloljetnika bilo je žrtva najmanje jednog takvog slučaja tokom života. Prema [49], pregledanje interneta izlaže djecu četirima glavnim kategorijama rizika: rizicima sadržaja, kada su djeca izložena materijalima dostupnim svim korisnicima interneta bez starosnih ograničenja; rizicima ponašanja, kada su sama djeca uključena u razmjene među vršnjacima i ispoljavaju neprimjereno ponašanje; rizicima kontakta, kada djeca mogu postati žrtve štetnih onlajn situacija; i potrošačkim rizicima, koji se odnose na opasnosti skrivene u aplikacijama, kao što su kupovine unutar aplikacija.
U kategoriju rizika sadržaja spadaju materijali koji podstiču mržnju, kao što su slike ili riječi usmjerene protiv određene religije, pola i slično, štetni sadržaji, poput internet prevara ili pornografskih oglasa, nezakoniti sadržaji, odnosno kršenje zakona ili društvenih normi, kao i dezinformacije.
Ponašanja koja ugrožavaju dječje ponašanje uključuju mrzilačka, štetna, nezakonita ili problematična djelovanja — poput razmjene seksualnih poruka ili slika. U međuvremenu, rizici kontakta odnose se na pojave kao što su sajber-vršnjačko nasilje, odnosno nasilje sprovedeno putem digitalnih uređaja, seksting (sexting), odnosno slanje seksualnih poruka ili slika, i sekstorzija (sextortion), odnosno seksualna iznuda.
Na kraju, rizici koji se tiču privatnosti, zdravlja i blagostanja spadaju u ranije definisanu kategoriju potrošačkih rizika. Iako roditelji često digitalna okruženja i određene uređaje smatraju bezbjednim, oni nisu uvijek sigurni ili funkcionalni konteksti i alati. Kao što smo vidjeli, pored mogućnosti koje pružaju, oni djecu izlažu rizicima i sprečavaju ih da sebe dožive u svijetu kao društvena bića, ograničavajući direktne interakcije s okruženjem, iako roditelji tu odluku često doživljavaju kao dilemu.
Slobodna igra i rana socijalizacija: moguće rješenje
Današnja djeca žive u dubokom paradoksu: s jedne strane, sve više im se prepušta da samostalno koriste digitalne tehnologije, a s druge, njihova samostalnost u igri i slobodnom kretanju u okruženju stalno opada. Oni mogu pristupiti gotovo neograničenoj količini onlajn sadržaja i informacija, ali je iskustvo izlaska iz kuće kako bi se sreli i igrali s prijateljima tokom godina postalo sve rijeđe. Nesumnjivo je da su nove mogućnosti koje pružaju onlajn svijet i digitalni alati stvorile podsticajne i obogaćujuće prilike za odrastanje u odnosu na prošlost. Djeca su vješta u rukovanju tehnološkim uređajima, ali su istovremeno mlađa djeca sve usamljenija i prezaštićena.
Ona rijetko imaju iskustvo rizične igre, koju mnogi naučnici smatraju ključnom za ostvarivanje sopstvenih želja i razvoj rasuđivanja i samostalnosti. Po našem mišljenju, zato je neophodno obezbijediti da djeca nastave da istražuju i eksperimentišu i u okruženju van mreže, da se samostalno kreću po svojim naseljima kako bi obnovila odnos sa svojom okolinom, razvila osjećaj pripadnosti i zajednice i upuštala se u slobodnu igru s vršnjacima.
Kao što smo vidjeli, lišavanje djece ove mogućnosti može ih izložiti razvojnim rizicima, posebno neusvajanju relacionih pravila i kognitivnih alata koji im omogućavaju da uspješno upravljaju odnosima s vršnjacima, nose se sa složenim situacijama iz stvarnog života pronalazeći djelotvorne strategije i izgrade povjerenje u sopstvene sposobnosti. Bez namjere da demonizujemo upotrebu tehnologije, smatramo da je zdrav balans između onlajn i oflajn iskustava od suštinskog značaja. Interakcija s ljudima i svijetom isključivo kroz filter ekrana ne omogućava djeci da u punoj mjeri iskoriste mogućnosti koje život može da ponudi, baš kao što rana socijalizacija koja se odvija isključivo ili gotovo isključivo ispred ekrana, a rijetko izvan kuće, ograničava njihov razvoj. Težnja ka tom balansu mogla bi biti novi izazov s kojim suočavaju roditelji, vaspitači i odrasli uopšte.
