Opada vam kosa, gladni ste i umorni? Ne ignorišite simptome, nego odmah kod doktora
12.09.2025. | 16:28Insulinska rezistencija predstavlja stanje organizma u kome uobičajena koncentracija insulina nije dovoljna za ostvarivanje efekata na tkiva. Tkiva u kojima insulin ostvaruje efekte slabije prenose signal koji insulin daje ćelijama, a koji povećava ili smanjuje aktivnost određenih gena.
Efekat insulina na organizam
Ključni efekti insulina su preuzimanje glukoze nakon obroka u tkiva prije svega skeletne mišiće, sprečavanje prekomjernog stvaranja glukoze u jetri, sinteza depoa glukoze u jetri i mišićima i usmjeravanje preostalih energetskih materija u ćelije masnog tkiva. Ovo je naravno samo dio efekata koje insulin ostvaruje u organizmu.
Skeletni mišići slabijim preuzimanjem glukoze iz krvi pod dejstvom insulina dovode do dužeg zadržavanja povišene koncentracije glukoze u krvi što stimuliše dodatno stvaranje insulina u beta ćelijama endokrinog pankresa i podstiče stanje povećanog insulina u krvi.
Ovome doprinosi fizička neaktivnost i posljedično povećanje koncentracije masnoća u ćelijama mišića.
Insulinska rezistencija smanjuje sposobnost organizma da obuzda odnosno kontroliše stvaranje glukoze u jetri pa koncentracija glukoze raste a ovo izaziva još veće stvaranje insulina.
Dakle insulinska rezistencija u tkivima uzrokuje povećanu koncentraciju insulina u krvi. Ovo je značajno obzirom da insulin kao hormon koji služi između ostalog da omogući deponovanje energije sprečava potrošnju masti iz adipocita (ćelija koje čuvaju višak masti). Zato osobe sa povišenim insulinom otežano troše masne naslage i u većoj mjeri zavise od energije koju su unijeli obrokom.
Pacijenti sa insulinskom rezistencijom se žale da su stalno gladni, da iako manje jedu ne gube u tjelesnoj masi već naprotiv ona raste.
Ovo se dešava zato što povišen insulin usmjerava energiju u ćelije masnog tkiva, a da pritom ne dozvoljava da se ona nakon deponovanja troši.
Insulin je služio našim davnašnjim precima da sačuvaju što više energije u vrijeme obilja kako bi u vrijeme gladovanja (kada insulin pada) mogli da prežive koristeći rezerve masti.
Danas se hrana unosi često i u većoj količini od neophodne što svaki put aktivira beta ćelije pankreasa da stvaraju sve više insulina kako bi se održala normalna koncentracija glukoze u krvi, a viškovi energije sačuvali kao glikogen u jetri i mišićima i kao masnoće u ćelijama masnog tkiva.
Visok insulin podstiče gojaznost, krutost krvnih sudova i povišeni krvni pritisak, a ako stanje insulinske rezistencije traje dugo ćelije koje stvaraju insulin posustaju od prevelikog rada. Posustaju prvo u svojoj sposobnosti da odgovore zahtjevu organizma za više insulina, a zatim i odumiru. Ovako nastaje šećerna bolest tip 2.
Svako od navedenih stanja, a posebno ako su ispoljeni zajedno, što je i najčešći slučaj, povećava oboljevanje srca i krvnih sudova uključujući moždanu cirkulaciju, bolesti bubrega, ali i pojavu malignih bolesti.
Kako se dijagnostikuje insulinska rezistencija?
Insulinsku rezistenciju otkrivamo kada uporedimo vrijednost glukoze i insulina u krvi našte.
Što je njihov proizvod veći od predviđene vrednosti veća je insulinska rezistencija. Ovo znači da je potrebno više insulina za održavanje te vrijednosti glukoze.
Zatim, može se raditi opterećenje organizma glukozom tako što se pacijentu da da ujutro našte popije rastvor 75 grama glukoze i prati reakcija organizma.
Rane faze insulinske rezistencije karakteriše veliki porast insulina na ovakvu stimulaciju, a kada 3 do 5 sati nakon unosa ovog rastvora dođe do pada glikemije ispod 4mmol/l prepoznajemo takozvanu stimulativnu hipoglikemiju i znamo da je funkcija beta ćelija poremećena, da hiperinsulinemija predugo traje što je predznak dolazeće šećerne bolesti tip 2.
Petočasovni OGTT sa određivanjem glikemija i insulinemija startno i na svaki sat vremena do kraja testa je „zlatni standard“ za dijagnostiku poremećaja glikoregulacije i postojanje insulinske rezistencije. Dužina testa omogućava adekvatno sagledavanje krive glukoze i insulina i neuporedivo je informativniji od nažalost popularnog dvočasovnog testa.
Kada se nekome prepozna insulinska rezistencija potrebno je da se utvrdi stepen oštećenja funkcije beta ćelija pankreasa kako bi se prepoznala stanja predijabetesa ili dijabetesa tip 2, što zahtijeva specifično liječenje.
Utvrđuje se i eventualno prisutvo arterijske hipertenzije, ishemijske bolesti srca i poremećaj sinteze lipoproteina kao i potreba za liječenjem ovih poremećaja.
Liječenje insulinske rezistencije
Za lečenje insulinske rezistencije se mogu koristiti preparati poput metformina i pioglitazona zavisno od procjene ljekara. Prije i pored lijekova potrebna je promjena načina ishrane i fizičke aktivnosti.
U osnovi želimo da spriječimo stimulaciju beta ćelija da stvaraju insulin, redukujemo tjelesnu masu i povećamo osjetljivost tkiva na insulin.
Smanjen unos hrane do nivoa potrebnog za održavanje metaboličkih potreba je način da se smanji stimulacija beta ćelija ali više od same količine energetskih materija važan je njihov tip i način kako se unose. Potrebno je koristiti one namirnice koje manje stimulišu aktivnost beta ćelija pankreasa.
Danas su pomoću interneta lako dostupni spiskovi namirnica uz naznaku njihovog glikemijskog i insulinemijskog indeksa. Ovi indeksi pokazuju koliko svaka od namirnica povećava glikemiju i insulin nakon unosa.
Poželjan je povećan unos hrane sa niskim indeksima i preporučujemo maksimalno izbjegavanje namirnica koje brzo i značajno povećavaju glukozu i/ili insulin. Pored pomenutih indeksa važno je voditi računa i o ukupnoj količini energetskih materija koja se unose porcijom.
Potrebno je izbjegavati šećere, hranu bogatu skrobom i proizvode od brašna. Ovdje se spisak ne završava i za svako ko želi da ishranom utiče na stepen insulinske rezistencije mora pažljivo da analizira svoje dijetetske izbore.
Nisu sve ukusne namirnice opasne, spiskovi kriju i prijatna iznenađenja.
Sljedeći korak je učestalost obroka. Insulin će se sniziti ukoliko postoji dovoljan razmak između obroka. Koncentracija insulina sporije pada nakon obroka u insulinskoj rezistenciji. U gladovanju se snižava insulin što uklanja barijeru da se koriste rezerve energije iz masnih ćelija. Iz ovog razloga se savjetuje izbjegavanje međuobroka kod liječenja insulinske rezistencije.
Pojačana reaktivnost beta ćelija i prenaglašeni skokovi insulina na stimulaciju su karakteristični za početne stadijume poremećaja glikoregulacije. Što rjeđe podstičemo pankreas na stvaranje insulina lakše će se trošiti masne naslage. Na sreću prvo se troše one najopasnije nakupljene u tkivima, jetri i unutar trbušne maramice.
Pravilna ishrana u insulinskoj rezistenciji
Pravilna ishrana podrazumijeva unos dovoljne količine kvalitetnih aminokiselina, masnih kiselina, vlakana, minerala i vitamina.
Povrće je osnov zdrave ishrane a sve ostalo doprinosi raznovrsnosti.
Pažljiv unos kvalitetnih masti je bolji izvor energije od skrobnih ugljenih hidrata i šećera, omogućava duži period sitosti i ne podstiče stvaranje insulina.
Važno: sa mastima je lako prekoračiti kalorijski unos pa je oprez neophodan kako se umjesto manje stimulacije beta ćelija ne bi dobilo preoptrećenje jetre i mišića mastima i posljedično pogoršanje insulinske rezistencije.
Između obroka nije poželjno unositi sokove, sladolede, mliječne proizvode ili bilo šta što bi moglo izazvati novi skok insulina.
Problem funkcije beta ćelija u insulinskoj rezistenciji je što previše i prečesto rade, zato dijetetski pristup koji omogućava više odmora i oporavka ovim ćelijama obezbeđuje na duže staze njihovo bolje funkcionisanje. Previše rada i premalo odmora vode prvo gubitku kvaliteta a zatim i sposobnosti.
Smanjenjem gojaznosti smanjuje se insulinska rezistencija između ostalog i u samim masnim ćelijama (adipociti). Kada prerastu određenu veličinu adipociti pojačano stvaraju citokine koji podstiču inuslinsku rezistenciju i inflamaciju. Ove ćelije stvaraju stotine različitih supstanci koje u svojoj okolini i udaljenim tkivima regulišu metabolizam.
Smanjenjem insulinske rezistencije u masnom tkivu smanjuju se tihi upalni procesi u organizmu i značajno unapređuje zdravlje
Insulinska rezistencija i fizička aktivnost: kako da šećeri iz hrane završe u mišićima?
Da bi glukoza nakon obroka mogla da se usmjeri tamo gdje je za metabolizam najbolje – u mišiće potrebno je smanjiti depoe glikogena u mišićima fizičkom aktivnošću jer se ovi depoi ne mogu smanjiti na drugi način.
Vrsta rekreacije zavisi od fizičke spreme i interesovanja ali je neophodna jer se sa trošenjem rezervi glukoze u mišićima (glikogena) omogućava potrošnja nakupljenih masnoća u ćelijama a time se podstiče osjetljivost tkiva na dejstvo insulina.
Za liječenje insulinske rezistencije je neophodna kontrola ljekara specijaliste kako bi se na vrijeme uočile sve relevantne činjenice u liječenju ovog složenog sindroma.
Više od drugih na insulinsku rezistenciju treba da misle:
Gojazne osobe pogotovu sa abdominalnim tipom gojaznosti
Osobe sa srodnicima oboljelim od dijabetesa tip 2
Pacijenti sa arterijskom hipertenzijom ili ishemijskom bolesti srca
Pacijenti sa učestalom pojavom kardiovaskularnih oboljenja u porodici
Pacijenti koji su imali nižu tjelesnu masu na rođenju
Žene koje su rađale djecu veće tjelesne mase, koje su imale gestacijski dijabetes ili imaju dijagnozu policističnog ovarijalnog sindroma
U slučaju poremećaja inače redovnog ciklusa u kasnoj trećoj ili tokom četvrte decenije
Nova pojava akni u istoj dobi često može biti prvi znak razvoja insulinske rezistencije.
Simptomi hipoglikemije (drhtanje, glad, preznojavanje, uznemirenost) 3-4 sata iza obroka bogatog ugljenim hidratima koji se povlače nakon novog obroka sa velikom vjerovatnoćom mogu ukazivati na postojanje hiperinsulinemije i poremećaj regulacije glukoze.
