Kako pružiti utjehu nekome ko je izgubio blisku osobu: Šta reći, a koje rečenice ipak treba izbjegavati

05.09.2026. | 21:23 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Često ne znamo kako da razgovaramo sa osobom koja je izgubila nekoga, jer želimo da joj pružimo utjehu, ali se plašimo da ćemo reći nešto pogrešno. Ne postoji jedna savršena rečenica koja može da ublaži gubitak, niti svi ljudi tuguju na isti način. Iskreno saučešće, strpljivo slušanje i konkretna pomoć obično znače više od pokušaja da pronađemo „prave riječi“.

Jednostavno i iskreno saučešće najčešće je dovoljno

Gubitak ne treba da ignorišemo samo zato što ne znamo šta da kažemo. Jednostavne rečenice poput: „Mnogo mi je žao zbog tvog gubitka“, „Primite moje iskreno saučešće“ ili „Znam koliko ti je ta osoba značila“ jasno pokazuju saosjećanje. Nije potrebno da govorimo mnogo, objašnjavamo smrt ili pokušavamo da umanjimo bol.

Podršku možemo da izrazimo i riječima: „Mislim na tebe“, „Tu sam uz tebe“ ili „Ne moraš sada ništa da kažeš“. Važno je da ono što izgovorimo bude iskreno i u skladu sa odnosom koji imamo sa osobom koja tuguje. Ako smo veoma bliski, zagrljaj, držanje za ruku ili mirno prisustvo ponekad mogu da pruže više utjehe od razgovora.

Prisustvo sahrani, komemoraciji ili drugom obredu takođe pokazuje da osoba nije sama. Čak i kada ne možemo lično da dođemo, kratka poruka ili telefonski poziv mogu da imaju veliki značaj. Najvažnije je da gubitak priznamo i da ožalošćenoj osobi stavimo do znanja da mislimo na nju.

Umjesto opštih riječi, ponudimo konkretnu pomoć

Rečenica „Javi ako ti nešto treba“ zvuči ljubazno, ali osoba u žalosti često nema snage da razmisli šta joj je potrebno i da sama zatraži pomoć. Korisnije je da ponudimo nešto jasno i izvodljivo. Možemo da kažemo: „Donijeću ti ručak večeras“, „Mogu da pričuvam djecu dok se odmoriš“ ili „Mogu da idem sa tobom kada budeš završavao administrativne obaveze“.

Svakodnevni poslovi poslije smrti bliske osobe mogu da djeluju nepodnošljivo teško. Nabavka namirnica, priprema obroka, prevoz, briga o djeci, kućnim ljubimcima ili razgovori sa pogrebnim preduzećem predstavljaju oblasti u kojima pomoć zaista može da rastereti porodicu. Ponuda treba da bude dovoljno određena, ali bez pritiska da je osoba prihvati.

Ako ožalošćena osoba odbije pomoć, to ne znači da ne želi našu blizinu ili da smo uradili nešto pogrešno. Možda joj pomoć u tom trenutku nije potrebna, možda nema snage za razgovor ili želi određeno vrijeme da provede sama. Umjesto da odbijanje shvatimo lično, možemo poslije nekoliko dana ponovo nježno da se javimo.

Slušajmo bez neželjenih savjeta i poređenja

Kada osoba želi da govori, najvažnije je da je saslušamo sa pažnjom i bez osuđivanja. Ne treba da prekidamo njenu priču, mijenjamo temu čim postane emotivna ili nudimo brza rješenja za bol koji ne može preko noći da nestane. Rečenice poput: „Slušam te“, „Možeš da mi kažeš koliko želiš“ i „Razumijem da ti je veoma teško“ stvaraju bezbjedan prostor za razgovor.

Tugovanje nije pravolinijski proces sa jasno određenim fazama kroz koje svi prolaze istim redoslijedom. Osoba u jednom trenutku može da bude tužna, zatim ljuta ili uplašena, a kasnije može čak da se nasmije zbog neke uspomene. Takve promjene ne znače da tuguje pogrešno ili da je zaboravila preminulu osobu.

Ako smo i sami doživjeli sličan gubitak, možemo kratko da pokažemo razumijevanje, ali ne treba da pretpostavimo da je naše iskustvo isto. Rečenica „I ja sam prošao kroz gubitak, ali znam da je svaka priča drugačija“ ostavlja prostor za njena osjećanja. Mnogo manje pomaže poređenje intenziteta bola ili preusmjeravanje razgovora na sopstvenu životnu priču.

Uspomene mogu da ublaže osjećaj usamljenosti

Ljudi se ponekad plaše da pomenu preminulu osobu jer misle da će time izazvati dodatnu tugu. Međutim, mnogim ožalošćenima prija saznanje da drugi pamte osobu koju su izgubili. Možemo da ispričamo toplu uspomenu, pomenemo osobinu koju smo cijenili ili kažemo: „Često se sjetim kako nas je zasmijavao“.

Prije nego što započnemo takav razgovor, možemo da pitamo: „Da li želiš da pričamo o njemu?“ ili „Da li bi ti prijalo da čuješ jednu moju uspomenu?“ Time ožalošćenoj osobi ostavljamo mogućnost da sama odluči koliko razgovora u tom trenutku može da podnese. Ako ne želi da govori, njenu odluku treba mirno da prihvatimo.

Istraživanja ukazuju na značaj emocionalne podrške tokom dugotrajnog prilagođavanja gubitku. U studiji koja je obuhvatila 250 starijih osoba poslije smrti bračnog partnera, slabije doživljena emocionalna podrška bila je povezana sa izraženijim simptomima depresije tokom četvorogodišnjeg praćenja. Autori naglašavaju da socijalna podrška može da predstavlja važnu vezu između anksioznosti neposredno poslije gubitka i kasnijih depresivnih simptoma. Istraživanje je objavljeno u časopisu „Journal of Affective Disorders“.

Rečenice „budi jak“ i „vrijeme liječi sve“ mogu dodatno da zabole

Izrazi „Moraš da budeš jak“, „Nemoj da plačeš“ ili „Moraš dalje zbog porodice“ naizgled pružaju ohrabrenje, ali osobi mogu da nametnu obavezu da sakrije osjećanja. Plakanje, ljutnja, strah i zbunjenost predstavljaju očekivane reakcije na veliki gubitak. Korisnije je da kažemo: „Ne moraš preda mnom da skrivaš kako se osjećaš“ ili „U redu je da plačeš“.

Treba da izbjegavamo i rečenice poput: „Sve se dešava sa razlogom“, „Sada je na boljem mjestu“, „Bar je dugo živio“ ili „Znam tačno kako ti je“. Takve izjave mogu nenamjerno da umanje značaj gubitka, čak i kada ih izgovaramo sa najboljom namjerom. Bolje je da priznamo da ne možemo potpuno da razumijemo tuđi bol i da ipak želimo da budemo prisutni.

Žalost može da izazove jaku tugu, razdražljivost, ljutnju, osjećaj krivice, nesanicu i slabiji apetit. Zbog toga osoba ponekad može da odgovori kratko, zaboravi dogovor ili reaguje drugačije nego inače. Takvo ponašanje ne treba odmah da protumačimo kao ličnu uvredu, već da pokažemo dodatno strpljenje i razumijevanje.

Podrška je potrebna i kada prođu sahrana i prvi dani

Podrška često bude najintenzivnija neposredno poslije smrti, a zatim naglo oslabi kada se drugi vrate svojim obavezama. Upravo tada ožalošćena osoba može snažnije da osjeti usamljenost i konačnost gubitka. Korisno je da joj se javimo i poslije nekoliko nedjelja ili mjeseci, kao i tokom rođendana, praznika i godišnjice smrti.

Ne postoji univerzalan rok poslije kojeg bi neko „morao“ da se osjeća bolje. Tuga se vremenom obično mijenja, ali može ponovo da postane snažna zbog fotografije, pjesme, mirisa ili važnog datuma. Redovne, nenametljive poruke poput: „Danas mislim na tebe“ ili „Kako ti je ovih dana?“ pokazuju da podrška nije prestala.

Ako žalost dugo ozbiljno narušava spavanje, ishranu, posao, odnose ili svakodnevno funkcionisanje, osobu možemo nježno da ohrabrimo da razgovara sa psihologom, psihijatrom ili savjetnikom za tugovanje. Ako govori da ne želi da živi, da bi povrijedila sebe ili djeluje neposredno ugroženo, ne treba da je ostavimo samu niti da takve riječi čuvamo kao tajnu.

Ukoliko vam je potrebna psihološka pomoć, javite se Centru za zaštitu mentalnog zdravlja koji djeluje kao dio Doma zdravlja u Banjaluci.

Kontakti CZMZ-a za pružanje podrške stanovništvu:

Kontakt telefon CZMZ-a: 051/230-240 (centrala)

Mobilni telefon za savjetovanje: 065/560-759

Skype savjetovanje – adresa za Skype: CZMZ Banjaluka