Cvijanović na samitu u Jerusalimu: Srbi i Jevreji znaju da se sloboda ne može povjeriti nekom drugom na čuvanje

22.06.2026. | 21:29

Srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović istakla je danas da istorija Izraela nosi važnu pouku koja je Srbima u Republici Srpskoj veoma bliska, a to je da se jedan narod nikada ne smije naći u ulozi pasivnog posmatrača istorije dok o njegovoj sudbini odlučuje neko drugi.

“Naša istorija je različita, ali su iskustva upečatljivo slična. I jevrejski i srpski narod prošli su kroz periode stradanja, progona, raseljavanja, satanizacije i pokušaja da se njihova istorijska iskustva izbrišu ili prekroje”, naglasila je Cvijanovićeva u obraćanju na Samitu međunarodne politike u Jerusalimu.

Cvijanovićeva je poručila da su oba naroda naučila da istorijsko pamćenje nije teret, već nužnost.

“Oba su naučila da se sloboda ne može povjeriti nekom drugom na čuvanje. I oba su naučila da suverenitet nije apstraktan pravni pojam, već suštinski uslov političkog i nacionalnog opstanka”, rekla je Cvijanovićeva.

Obraćanje srpskog člana Predsjedništva BiH Željke Cvijanović prenosimo u cijelosti:

Poštovani gosti, dame i gospodo, dragi prijatelji,

Velika mi je čast da se obratim na ovoj konferenciji i da budem u Izraelu – zemlji čija istorija, otpornost i odlučnost predstavljaju snažan simbol opstanka i istrajnosti u ljudskoj istoriji.

Dolazim iz Republike Srpske, jednog od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, noseći poruku koja je istovremeno politička i duboko ljudska. To je poruka o slobodi i suverenitetu, o težini istorijskog pamćenja, snazi identiteta i našoj odgovornosti da se branimo od sila koje ugrožavaju mir, stabilnost, pa čak i naše samo postojanje.

Živimo u vremenu dubokih geopolitičkih promjena. Dovode se u pitanje pretpostavke na kojima je počivao međunarodni poredak uspostavljen nakon Hladnog rata.

Bezbjednosne prijetnje koje su se nekada smatrale regionalnim danas su postale globalne.

U takvim vremenima, od države se očekuje da pruži odgovore na suštinska pitanja:
Ko smo? Koje vrijednosti branimo? Koje smo pouke izvukli iz istorije? Dokle smo spremni da idemo da sačuvamo svoju slobodu?

Izrael se sa ovim pitanjima suočava od samog nastanka. U neprijateljskom okruženju i uporno osporavan od strane onih koji dovode u pitanje ne samo njegovu politiku, nego i sâmo pravo na postojanje, Izrael je pokazao izuzetnu sposobnost da ostane demokratska, inovativna, prosperitetna i slobodna država, čak i kada je suočen sa stalnim bezbjednosnim prijetnjama.

Jevrejski narod je kroz viševjekovni progon naučio da su za opstanak neophodni snaga, jedinstvo, samopouzdanje i jasno razlikovanje dobra i zla, onih koji žele suživot i onih koji žele uništenje.

Istorija Izraela nosi važnu pouku koja je Srbima u Republici Srpskoj veoma bliska. Jedan narod nikada se ne smije naći u ulozi pasivnog posmatrača istorije dok o njegovoj sudbini odlučuje neko drugi.

Naša istorija je različita, ali su iskustva upečatljivo slična. I jevrejski i srpski narod prošli su kroz periode stradanja, progona, raseljavanja, satanizacije i pokušaja da se njihova istorijska iskustva izbrišu ili prekroje.

Oba naroda naučila su da istorijsko pamćenje nije teret, već nužnost. Oba su naučila da se sloboda ne može povjeriti nekom drugom na čuvanje. I oba su naučila da suverenitet nije apstraktan pravni pojam, već suštinski uslov političkog i nacionalnog opstanka.

Slobodu nismo dobili na poklon; uvijek smo je plaćali žrtvama. Sloboda se ne stiče jednom i zauvijek. Mora se neprestano braniti: politički, moralno, institucionalno i, kada zatreba, fizički. Svaka generacija mora zaslužiti pravo da je sačuva i da je časno preda sljedećim naraštajima.

Možda se to uzajamno razumijevanje najjasnije može sagledati na primjeru tragedija dvadesetog vijeka. Jevrejski narod pretrpio je Holokaust. Srpski narod pretrpio je genocid u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Na mjestima poput Jasenovca, jednog od najstrašnijih koncentracionih logora u okupiranoj Evropi, sistematično su istrebljivani Srbi, Jevreji i Romi samo zbog svoje pripadnosti. Žrtve su pripadale različitim narodima i zajednicama, ali zlo koje ih je progonilo bilo je isto.

Dvadeseti vijek naučio je i Jevreje i Srbe jednoj bolnoj istini: mržnja počinje riječima, prelazi u diskriminaciju, a završava nasiljem.

Put do Aušvica i Jasenovca nije počeo deportacijom prvih žrtava: utrt je mnogo ranije. To zajedničko stradanje iskovalo je trajnu sponu koja počiva na uzajamnom razumijevanju.

Narod koji zaboravi svoje žrtve osuđen je da mu se tragedija ponovi. Pamćenje se ne odnosi samo na prošlost. NJegova svrha je da budući naraštaji nauče da prepoznaju zlo prije nego što se vrati u novom ruhu.

Za srpski narod, sjećanje na Jasenovac nije samo podsjećanje na događaje iz Drugog svjetskog rata. To je i podsjećanje da su, tokom sukoba devedesetih, postojale snage koje su nastojale da dovrše ono što je tamo započeto – da nas fizički izbrišu sa lica zemlje.

Danas neki pokušavaju da slične ciljeve ostvare političkim sredstvima: slabljenjem naših institucija i identiteta i osporavanjem naših ustavnih prava.
Istorija mijenja metode, ali ne nužno i namjere.

Nakon stravičnih napada 7. oktobra, bilo je razumno očekivati da ih sva demokratska društva nedvosmisleno osude. Međutim, bili smo svjedoci duboko zabrinjavajuće pojave u mnogim dijelovima svijeta, uključujući i bošnjačko-muslimanski prostor u Bosni i Hercegovini: relativizacije masakra, opravdavanja njegovih počinilaca, pa čak i izvitoperavanja stvarnosti, gdje je krivica pripisivana žrtvama.

Umjesto da nedvosmisleno stanu uz nevine civile koji su ubijeni, oteti, mučeni i izloženi teroru, mnogi su se, vođeni ideološkim pobudama, svrstali uz počinioce.
Demonstracije koje su prikazivane kao način izražavanja političkih stavova često su prelazile granicu i prerastale u otvoreno neprijateljstvo prema Izraelu, a u pojedinim slučajevima i prema samim Jevrejima.

Republika Srpska izabrala je drugačiji put. Naše institucije, političko rukovodstvo i narod razumiju bezbjednosne izazove sa kojima se Izrael suočava jer uvažavamo jedno jednostavno načelo: nijedan narod ne može opstati ako se od njega očekuje da trpi one koji žele da ga unište ili ako dozvolu da postoji mora da traži od neprijatelja.

Mi, Srbi, ostajemo čvrsto opredijeljeni da sačuvamo svoj identitet i ostvarujemo prava koja su nam zagarantovana Dejtonskim mirovnim sporazumom i našim Ustavom.

Decenijama su drugi nastojali da određuju ko su Srbi, šta predstavlja Republika Srpska i gdje bi trebalo da bude naše mjesto u Bosni i Hercegovini.

Takav pristup odbacujemo. Naš položaj definisan je Ustavom. Nećemo dozvoliti da ga određuju oni koji nas satanizuju. Naše je pravo da sami određujemo svoj identitet, svoje vrijednosti i svoju budućnost. Narod koji se odrekne prava na samoodređenje, prije ili kasnije odreći će se i prava da upravlja sâm sobom. Ovo načelo od posebnog je značaja za Bosnu i Hercegovinu.

Trideset godina nakon što je Dejtonski mirovni sporazum okončao rat, Bosna i Hercegovina i dalje se suočava sa pitanjima suvereniteta, legitimiteta i demokratske odgovornosti.

Međunarodna javnost prečesto uvažava samo posljedice političkih kriza u Bosni i Hercegovini, a prenebregava uzroke.

Istina je da je Bosna i Hercegovina i dalje jedina zemlja u savremenoj Evropi u kojoj neizabrani strani službenik sebi pripisuje pravo da nameće i mijenja zakone, smjenjuje demokratski izabrane predstavnike, preuređuje ustavni poredak i sankcioniše političke stranke, a građanima uskraćuje pravo da takve odluke ospore pred sudom.

Neka naša iskustva teško su zamisliva u demokratskim društvima:
– Izborna pravila mijenjana su na sam dan održavanja izbora.
– Ustavna rješenja mijenjana su kako bi se formirala poželjna vladajuća koalicija.
– Demokratski izabrani zvaničnici smjenjivani su sa funkcija kroz politički motivisane postupke bez uporišta u Ustavu.
– Političkim strankama izricane su finansijske sankcije mimo uobičajenih demokratskih procedura.
– Krivično zakonodavstvo mijenjano je kako bi izabrani politički lideri bili krivično gonjeni zbog odbijanja da se povinuju nametnutim odlukama stranih službenika.

Dame i gospodo,
Takva praksa bila bi nezamisliva u Izraelu, Sjedinjenim Američkim Državama ili bilo kojoj evropskoj zemlji. Međutim, kada se primjenjuje u Bosni i Hercegovini, često se opravdava kao nužna. Kada se Republika Srpska usprotivi takvim mjerama, predstavljaju nas kao remetilački faktor koji podriva Bosnu i Hercegovinu.

Republika Srpska dosljedno se zalaže za dijalog, ustavni poredak i poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Vjerujemo da se do trajnih rješenja može doći isključivo unutrašnjim dogovorom, nikako nametanjem spolja.

Izvan okvira ustavne debate nalazi se još jedan izazov koji zahtijeva iskreno sagledavanje. Teškoće sa kojima se Bosna i Hercegovina danas suočava ne mogu se u potpunosti razumjeti bez sagledavanja nasljeđa radikalnih islamističkih pokreta koji su u zemlju ušli tokom rata devedesetih godina.

Na hiljade stranih mudžahedina pristiglo je sa Bliskog istoka, iz Sjeverne Afrike i Azije, a mnogi su odlučili da ostanu i nakon završetka sukoba. Neki su čak stekli i državljanstvo. Mreže koje su uspostavili nisu jednostavno nestale potpisivanjem mirovnih sporazuma; njihov ideološki uticaj nastavio je da postoji dugo nakon rata, oblikujući segmente društvenog i političkog života u Bosni i Hercegovini.

Problem ne leži u sâmoj religiji. Problem je u radikalnim ideologijama i političkom ekstremizmu koji religiju koriste kao sredstvo mobilizacije, radikalizacije i sukoba. Cilj takvih pokreta jeste da religiju pretvore u političku ideologiju, a državu u instrument vjerske dominacije. Bosni i Hercegovini taj izazov nije nepoznat.

Ideološki korijeni takve vizije mogu se pronaći u idejama Alije Izetbegovića, bošnjačko-muslimanskog lidera iz perioda devedesetih godina, koji je pisao da između islamskog političkog poretka i neislamskih institucija ne može biti ni mira ni suživota.

Naravno, takvo poimanje suštinski je nespojivo sa načelima pluralističke demokratije. Ipak, pojedini zapadni kreatori politika, nažalost, pokušavaju da nas uvjere /a možda i sâme sebe/ da se takvi pokreti mogu učiniti umjerenijim ili staviti pod kontrolu. Iskustvo, međutim, neumoljivo pokazuje suprotno: gdje god se radikalni islamistički pokreti pojave, podrivaju demokratske institucije, šire netrpeljivost i donose nasilje i nestabilnost.

Izrael poznaje tu stvarnost jer se sa njom suočava svakodnevno. Međutim, ovaj izazov daleko prevazilazi granice bilo koje pojedinačne države. Ovdje se radi o borbi između civilizacije i ekstremizma, između slobodnih društava i nasilnih ideologija. Radi se o tome da sada biramo između onih koji žele suživot i onih koji žele dominaciju, onih koji brane život i onih koji veličaju smrt.

Zbog toga demokratska društva moraju sarađivati prisnije nego ikada ranije. Potrebno je da razmjenjuju obavještajne podatke i jačaju partnerstvo na polju bezbjednosti u cilju razbijanja ekstremističkih mreža.

Srpski narod iz bolnog iskustva zna da oni koji žele da nas izbrišu rijetko kad nestaju tek tako. Samo mijenjaju metode. U jednom vijeku pokušali su da nas istrijebe logorima i pokoljem. U drugom to pokušavaju političkim inženjeringom, istorijskim revizionizmom i nastojanjima da nam oduzmu prava zagarantovana Ustavom i međunarodnim sporazumima.

Zato Republika Srpska ostaje posvećena odbrani svog identiteta, ustavnog položaja i demokratskog legitimiteta.

Ne zato što želimo sukobe, već zato što nas je istorija naučila da sloboda opstaje samo onda kada smo spremni da je branimo. Tu istinu dobro poznaju i srpski i jevrejski narod.

Naša je dužnost da oblikujemo sopstvenu budućnost, sačuvamo svoje vrijednosti i zajedno radimo na izgradnji bezbjednijeg svijeta za buduće naraštaje.

Suprotstavimo se antisemitizmu i ekstremizmu. Stanimo zajedno u odbranu slobode. Budućnost pripada onima koji su spremni da je brane.