Pravoslavci danas slave Lazarevu subotu, poznatu i kao Vrbica: Mnogima je krsna slava i dječiji praznik na koji se bere cvijeće

04.04.2026. | 07:51

Srpska pravoslavna crkva i vjernici slave danas Lazarevu subotu, poznatu i kao Vrbica, ali i Svetog sveštenomučenika Vasilija Ankirskog.

Mnoge porodice Lazarevu subotu slave kao krsnu slavu. Ovaj dan u kalendaru je obilježen potamnjenom crnom bojom.

Subota uoči praznika Cvijeti (koji uvijek padaju u šestu nedjelju Časnog posta) posvećena je uspomeni na vaskrsenje četvorodnevnog Lazara, i na ulazak Hristov u Jerusalim, gdje su ga djeca svečano dočekala i pozdravila. Tada se u našim hramovima u popodnevnim časovima služi večernje bogosluženje, i u crkvu se unose mladi vrbovi lastari, tek olistali. Pošto se vrba osveti, sveštenik narodu dijeli grančice, i zatim se vrši trokratni ophod oko hrama sa crkvenim barjacima, ripidama i čiracima. Narod obilazi oko hrama uz pjevanje tropara Lazareve subote. Ovaj praznik je isključivo praznik djece. Za taj dan majke svečano obuku svoju djecu, pa čak i onu najmanju, od nekoliko mjeseci, donose, svečano obučenu, crkvi, kupuju im zvončiće vezane na trobojku i stavljaju oko vrata. Djeca se raduju, trče po porti i učestvuju u ophodu oko crkve. Mlade vrbove grančice se odnose kućama i stavljaju pored ikone i kandila. Sa ovim danom počinju veliki Vaskršnji praznici.

FOTO: DRUŠTVENE MREŽE

Litija

Na Vrbicu se uvijek držala litija izvan hrama, tj. u Subotu Lazarevu posle podne. Svjedočanstava o Vrbici imamo već krajem IV vijeka, od Silvije Akvitanke, koja je opisala bogosluženje Jerusalimske crkve toga vremena. U litiji su učestvovali, kao i danas, odrasli i djeca noseći u rukama grančice maslina i palmi. U krajevima gdje nema maslina i palmi nose se grančice vrbe. Zato se ova litija i naziva Vrbicom. Grančice vrbe osvećuju se posebnom molitvom i kropljenjem osvećenom vodom na Cvijeti, na jutrenju, i dijele se vjernima, koji ih čuvaju tokom godine za slavskom ikonom.

Narodni običaji

U danima Cvjetne nedjelje bio je običaj da se narod kiti vrbom i koprivom. Lazareva subota se vezuje i za srpskog kneza Lazara koji je mučenički postradao na Kosovu 1389. godine. Vjeruje se da su tom prilikom dvije Lazareve sestre kukale za bratom i da su se pretvorile u kukavice. Mašta našega naroda je – koliko zbog žalosti za izgubljenim Kosovom toliko i zbog zajedničkog imena Lazar, i za biblijsku ličnost i za ličnost iz naše istorije – vezala i identifikovala ova dva motiva, ali je biblijski motiv izvoran: nije u pitanju samo Lazar, nego i njegove dvije sestre koje su za bratom plakale, Marta i Marija, kaže Crkveno Predanje (Jn 12). Primarno utemeljenje i značenje Lazareve subote jeste uspomena na Hristovog prijatelja Lazara koji je bio umro pa ga je Hristos na ovaj dan ponovo oživio, tj. vaskrsao, što znači vratio u ovaj nepreobraženi svijet fizičko-hemijske stvarnosti, da bi nastavio da živi, a onda opet da umre prirodnom smrću.

Vrbica pada na Lazarevu subotu, šestu po redu u Velikom ili Vaskršnjem postu. To je praznični dan u koji se ne rade teži poslovi. Ovoga dana djeca su išla sa učiteljem i sveštenikom da naberu vrbove grančice, koje su donošene u crkvu gdje su, sutradan, na Cvijeti, osveštavane i razdavane prisutnima koji su ih nosili kući i kao svetinju držali za ikonom. Vrbica je dan dječje radosti. Djeca pjevaju prigodne pjesme i vesele se uz zvuke zvončića koje na vrpcama nose na vratu. U nekim krajevima se od vrbovih prutića plete venac i njime kiti ikona.

Takovci su organizovali povorke “lazarica” i “dodola”. Lazarice su bile udešene, čiste u novim odijelima, bogato iskićene, predstavljajući dolazak ljetnjeg perioda. Bile su rado dočekivane po kućama i darivane hranom i pićem. Grupu “lazarica” sačinjavaju šest ili više neudatih djevojaka od 14-20 godina i to dva “lazara” i četiri “lazarice”: dvije “prednjice” i dvije “zadnjice”. Prvi “lazar” je najstarija, najviša i najljepša djevojka, a zadnjice su najmlađe i najmanje djevojke. Ponekad su to i djevojčice i od sedam godina. “Zadnjice” su djevojke koje prvi put učestvuju u “lazaricama”. One će naredne godine biti “prednjice”, a zatim muški ili ženski “lazar”. Ova postupnost ukazuje na postepeno uvođenje djevojčica u red djevojaka.

Rano ujutru “lazarice” oblače svečanu narodnu nošnju i pri tom im pomaže “lazarova” majka. Oblače starinsku dugu vezenu košulju, jelek, starinsku crvenu suknju – “vutu”, tzv. “pervaz” sa šarama u obliku “kola” – romba, pojas, crne vunene čarape i odžanke. Spreda preko “pervaza” za pojas pričvrste vezenu maramu, a sa strane po jednu sličnu manju maramu. Oko vrata stave ogrlicu od zlatnih ili srebrnih metalnih para “žutku”. Preko leđa ogrnu žutu maramu sa resama. Na jeleku nose “kite” od manistri u obliku trouglova i krugova. U rukama nose “ćusteke” od manistri. Na glavi nose crvene marame koje vežu kao turban, a “lazarice” nose šešire ispletene od slame i okićene vencem od cvijeća.

Iz kuće “lazara” povorka, u kojoj naprijed idu “lazari”, a za njima “prednjice” i “zadnjice”, ide prvo na izvor kod koga, dok “lazari” i “prednjice” stoje u polukrugu, “zadnjice” igraju, a ostale pjevaju “Dobro jutro studna vodo”. Zatim se sve djevojke umiju na izvoru. Posle toga vraćaju se u kuću “lazara” i dok idu kroz šumu, preko polja, livada i pored ovaca ili orača pjevaju pjesme namijenjene šumi, polju, njivi, livadi… Pred kućom ih dočekuje domaćica i posipa žitom, a “lazarice” je ljube u ruku, ulaze u kuću gdje doručkuju za sofrom. Kad završe sa jelom, običaj je da sve odjednom bace kašike na sofru. Odatle kreću po cijelom selu od kuće do kuće i pred svakom igraju i pjevaju pjesme namijenjene prvo kući, a zatim i svim ukućanima.

Sveštenomučenik Vasilije, prezviter ankirski

Pod carem Konstancijem trpio je mnogo od arijanaca. I u to vrijeme pročuo se kao istinski pastir stada pravoslavnog u Ankiri. A kad je potom stupio na presto Julijan Odstupnik i počelo gonjenje hrišćana, Vasilije je javno razotkrivao nečasnu rabotu i utvrđivao svoje ljude u vjeri. Zato je bio bačen u tamnicu. Pa kad je car Julijan došao u Ankiru, Vasilije je izveden pred cara. Car je počeo da ga nagovara da ostavi Hristovu vjeru obećavajući mu počasti i bogatstvo.

Tada je Vasilije odgovorio caru: „Ja vjerujem Hristu mome, koga si se ti odrekao, i koji je tebi dao ovo zemno carstvo, ali će ti se ono skoro i uzeti. Zar tebe nije stid oltara, pod kojim si se spasao od smrti kao osmogodišnji dječak, kad su tražili da te ubiju?… Zato će ti se uskoro oduzeti ovovremeno carstvo, i tijelo tvoje neće biti pogrebeno, kada izvrgneš dušu u ljutim mukama“.

Razljutio se Julijan i naredio da se Vasiliju svaki dan dere sedam kaiša kože s tijela. I tako su i radili mučitelji nekoliko dana. Kada je Vasilije ponovo izašao pred cara, on je uzeo sam sa sebe jedan kaiš svoje sopstvene kože i bacio Julijanu u lice viknuvši mu: „Uzmi, Julijane, i jedi, ako ti je takvo jelo slatko, a meni je Hristos život!“.

Taj događaj razglasio se po varoši, i car se od stida uklonio tajno iz Ankire u Antiohiju. Vasilija su produžili da muče usijanim gvožđem dok nije predao dušu svoju Gospodu, za koga je mnogo stradao 363. godine.