Čuvari ovalne lopte na Vrbasu: Malo poznata ragbi priča Banjaluke još traje FOTO

Dragan Milošević | BL Portal

14.10.2026. | 11:58 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Oni koji se ne sjećaju “Belih zečeva” i popularnosti ovalne lopte, vjerovatno bi na pitanje o ragbiju u Banjaluci samo slegli ramenima. Ipak, priča o ovom sportu u gradu nije prolazni trend, već decenijska saga satkana od entuzijazma, studentskih snova, neraskidivog drugarstva i borbe sa preprekama koje bi mnoge druge sportove odavno bacile na koljena.

Poznavaoci ovog sporta kažu da biste razumjeli odakle ta strast, morate se vratiti daleko u prošlost.

Istorija duga šest decenija: Od ’61. i Francuza do „Belih zečeva“

Malo je onih koji znaju da prve veze Banjaluke i ragbija datiraju još iz vremena kada se o klupskom sportu na ovim prostorima tek sanjalo.

„Prvi put se ova lopta kotrljala u Banjaluci davne 1961. godine, kada je tadašnja reprezentacija Jugoslavije igrala istorijsku utakmicu protiv Francuske u našem gradu. To je podatak koji se pažljivo čuva čak i u arhivi Ragbi 13 federacije Srbije, s obzirom na to da su oni apsolutni gigant u regionu. To je nevjerovatno interesantan istorijski detalj za svakoga ko prvi put čuje za to“, sa ponosom ističe Lazar Karalić, potpredsjednik RK Borac, čovjek čije je ime neraskidivo vezano za razvoj ovog sporta.

Ipak, moderan temelj i organizovani klupski život počeli su da se grade znatno kasnije. Do 2012. godine ragbi u Banjaluci nije imao infrastrukturnu bazu ni masovnost. Tada se, zahvaljujući energiji i viziji pokojnog Sretena Zeca, pokreće priča koja mijenja sve.

„Naši stariji momci su 2012. godine pokrenuli klub pod nazivom Ragbi klub ‘Beli zečevi’. (White Rabbits). Naziv je bio pomalo neobičan, inspirisan kultnim australijskim i engleskim klubovima poput South Sydney Rabbitohs, koji nose slične nadimke na svojim tribinama i dresovima. Ja sam se priključio od samog početka, sa svojih 12-13 godina. Tu sam napravio prve sportske korake i proveo svoje prvo vrijeme u ovom sportu. Međutim, pošto su nosioci te priče bili studenti, završetkom fakulteta i odlascima mladih ljudi u druge gradove i zemlje, ta ekipa je počela polako da se osipa i gasi negdje oko 2016. godine“, kaže Karalić za BL portal.

Ipak, varnica nije bila ugašena. Godine 2018, tokom studija, Karalić upoznaje Mladena Bobara, još jednog zaljubljenika u ovalnu loptu koji nije htio da dozvoli da ragbi izumre u Banjaluci.

Rađanje Borca i izlazak na međunarodnu scenu

Okupivši novu energiju, uglavnom mlađu gardu srednjoškolaca i studenata koja je brojala oko dvadesetak momaka u svom najužem krugu, pokretači su odlučili da naprave korak dalje. U septembru 2019. godine, zvanično su predati dokumenti i osnovan je klub koji je ponio ime sa najvećom težinom u gradu.

„Odlučili smo da se klub zove Borac, zato što je to najprepoznatljivije sportsko ime u našem gradu, ime koje već nosi tradiciju i težinu u drugim sportovima. Naravno, i Mladen i svi ostali prisutni na osnivačkoj skupštini su se složili sa tim. Već u septembru 2019. smo zvanično predali dokumente i nakon nekoliko mjeseci klub je zaživio i u pravnom smislu“, prića Karalić.

Već 2020. godine uslijedio je istorijski podvig. Borac se prijavio za učešće u Balkanskoj superligi, čime je postao prvi klub iz Republike Srpske koji je zaigrao u tom elitnom regionalnom takmičenju.

Kada korona i administracija zatvore vrata

Međutim, zamah koji je obećavao naišao je na zid. Dolazak pandemije koronavirusa poremetio je sve planove, razdvojio igrače i stavio procese „na stand-by“. I dok su se sportski tereni praznili, problemi su se gomilali u kancelarijama.

Karalić bez ustručavanja govori o institucionalnim zidinama i preprekama na koje su nailazili:

„Kao neko ko je od svoje 12. godine uključen u strukture ragbija i ko je imao intenzivnu komunikaciju sa Svjetskom ragbi 13 federacijom u pokušaju da stabilizujemo sport, moram reći da smo konstantno nailazili na saplitanja. Trenutni Savez ragbi 13 na nivou BiH čine ljudi koji su prešli iz ragbija 15, a koje smo zapravo mi u Banjaluci učili pravilima i osnovama ragbija 13. Mi smo onemogućeni da na demokratski način preuzmemo ili makar ostvarimo pristup rukovođenju, iako imamo uredne papire, pravno lice i tradiciju. Čak su i državne institucije i institucije zadužene za sport ostajale iznenađene nivoom neaktivnosti onih koji su trebali da vode ovaj sport, a koji su to koristili samo kao paravan“, kaže Karalić za BL portal.

I pored toga što su u unutrašnjoj strukturi kluba sačuvani red, legalnost i novi mandati, gdje je Karalić potpredsjednik, a Mladen Bobar predsjednik, borba sa finansijama i nezainteresovanošću nadležnih institucija ostaje najveći teg oko vrata.

Srbija kao uzor i vizija za „Touch“ ragbi bez rizika

Dok se u Republici Srpskoj i BiH ragbi bori za vazduh, u susjednoj Srbiji situacija je potpuno drugačija. Srbija je u samom svjetskom vrhu ragbija 13, sa dobro uređenom reprezentacijom koja se redovno takmiči na svjetskim prvenstvima i uspješno integriše domaće igrače i talente iz dijaspore i Australije. Upravo sa srpskim savezom Banjalučani gaje najbolje kontakte, upijajući znanja i iskustva.

Ipak, poučeni višegodišnjim iskustvom, u Banjaluci imaju jasnu viziju kako sport može ponovo da oživi i privuče mase, a u pitanju je takozvani „Touch“ ragbi.

„To je beskontaktna verzija ragbija gdje se igrač zaustavlja jednostavnim dodirom sa dvije ruke, bez obaranja i kontakata koji lome kosti. Smatram da bi to bila fantastična investicija i primamljiva ponuda za srednjoškolce, studente, pa čak i starije rekreativce. To donosi svu ljepotu i dinamiku ovalne lopte, ali skida sa dnevnog reda finansijski teret skupe opreme i strah od povreda. Svjetska federacija već uveliko prepoznaje taj format i organizuje posebna takmičenja“ , objašnjava Karalić.

Treće poluvrijeme: Sport koji se voli srcem

I dok planovi za nove radionice, sudijske kurseve i školske sekcije čekaju bolje dane, duh banjalučkog ragbija ne blijedi.

„Ragbi je specifičan. Ko god uđe u ovaj svijet, zavoli ga za cijeli život. To je sport u kojem su fer-plej, poštovanje sudija i legendarno ‘treće poluvrijeme’ svetinja. Mi nismo odustali, ideje i planovi postoje, a naša vrata ostaju otvorena za sve koji žele da osjete energiju kakvu nijedan drugi sport na ovim prostorima ne može da ponudi“, zaključuje Lazar Karalić za BL portal.