Provjerite listu: Tri znaka koja pokazuju da ste odrasli uz emocionalno nedostupne roditelje

04.05.2026. | 14:59

Mnogi pretpostavljaju da emocionalne rane dolaze iz očigledno teških djetinjstava obilježenih zlostavljanjem ili zanemarivanjem, ali stvarnost je često složenija.

U terapijskoj praksi susreću se i odrasli koji su odrasli u naizgled stabilnim porodicama, sa roditeljima koji su se brinuli o njima i ispunjavali njihove osnovne potrebe. Ipak, ti ljudi često osjećaju emocionalnu udaljenost, poteškoće u izražavanju potreba i utisak da je nešto važno nedostajalo.

Psihologija ovaj fenomen objašnjava pojmom emocionalnog zanemarivanja, koje se ne definiše onim što se dogodilo, već onim što je izostalo. Psiholog Mark Travers tvrdi da roditelji, uprkos dobrim namjerama, mogu na sljedeće načine nenamjerno doprinijeti emocionalnoj traumi, prenosi B92.

Roditelj brine, ali ne pokazuje emocije

Istraživanja razlikuju brigu o djetetu od emocionalne usklađenosti. Briga uključuje zadovoljavanje osnovnih potreba poput hrane, sigurnosti i obrazovanja, dok usklađenost podrazumijeva razumijevanje djetetovih emocija.

“Razvojni psiholog Edvard Tronick pokazao je koliko je ta povezanost važna. Kada roditelj ne reaguje na emocije djeteta, ono može zaključiti da njegova osjećanja nisu važna ili sigurna za izražavanje”, navodi Travers za Psychology Today.

Nema emocionalne podrške

Psihoanalitičar Donald Vinnikot opisao je koncept “dovoljno dobrog roditelja”, koji uključuje i emocionalnu prisutnost. Iako mnogi roditelji ispunjavaju praktične obaveze, mogu imati poteškoća sa emocionalnom dostupnošću.

“Istraživanja pokazuju da takav nedostatak može biti povezan sa depresijom, anksioznošću i problemima u regulaciji emocija. Djeca teže prepoznaju i razumiju sopstvena osjećanja”, ističe psiholog.

Roditelj je brižan, ali nedosljedan

Teorija privrženosti pokazuje da se sigurna povezanost razvija kroz dosljedne reakcije na djetetove potrebe. Ako su te reakcije nepredvidive ili emocionalno udaljene, mogu se razviti nesigurni obrasci vezivanja.

“To se može dogoditi i u porodicama bez očiglednih problema. Djeca se tada često prilagođavaju potiskivanjem sopstvenih potreba, što kasnije može dovesti do poteškoća u odnosima i osjećaja usamljenosti”, zaključio je Travers.