Zašto se neke žene plaše muškaraca i šta je androfobija: Kada oprez prerasta u fobiju ili posljedicu traume

09.08.2026. | 21:30 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Ne osjećaju sve žene sigurnost u prisustvu nepoznatih muškaraca i to samo po sebi nije neuobičajeno. Oprez u određenim situacijama predstavlja prirodnu reakciju koja može da doprinese bezbjednosti. Međutim, kada se strah javlja gotovo u svakom kontaktu sa muškarcima, izaziva snažnu anksioznost i navodi osobu da izbjegava posao, javni prevoz, društvene događaje ili emotivne veze, riječ je o problemu koji može ozbiljno da naruši kvalitet života.

Kada je strah normalan, a kada postaje problem?

Na bazi istraživanja, psiholozi naglašavaju** da takav strah ne mora da znači da osoba mrzi muškarce ili da je nepoverljiva prema svima. U osnovi se često nalaze prethodna traumatska iskustva, dugotrajna anksioznost ili, rjeđe, specifična fobija poznata kao androfobija.**

Svako može da procijeni neku situaciju kao potencijalno rizičnu. Na primjer, većina žena bi bila opreznija ako se kasno uveče sama nađe na slabo osvijetljenom mjestu sa nepoznatom osobom. Takva reakcija nije znak psihičkog poremećaja, već prirodan mehanizam zaštite.

Problem nastaje kada osjećaj ugroženosti postoji i onda kada realna opasnost nije prisutna. Tada se strah može javiti već pri pomisli na razgovor sa muškim kolegom, odlazak na pregled kod ljekara ili upoznavanje nove osobe. Vremenom izbjegavanje postaje način života.

Šta je androfobija?

Androfobija predstavlja intenzivan i iracionalan strah od muškaraca. Ne ubraja se među česte fobije, ali kod osoba koje je imaju može značajno da oteža svakodnevno funkcionisanje. Poput drugih specifičnih fobija, i ovaj poremećaj može da izazove ubrzan rad srca, osjećaj gušenja, drhtanje, znojenje, vrtoglavicu, napad panike, snažnu potrebu da se situacija što prije napusti.

Kod nekih žena dovoljan je pogled na muškarca ili očekivanje susreta da bi se javili ovi simptomi.

Zašto nastaje strah od muškaraca?

Ne postoji jedan uzrok koji objašnjava ovakvu reakciju. Najčešće je riječ o spletu psiholoških i životnih okolnosti.

Traumatska iskustva

Fizičko, psihičko ili seksualno nasilje može da ostavi dugotrajne posljedice. Mozak tada povezuje određeni tip osobe sa opasnošću, pa kasnije reaguje kao da prijetnja i dalje postoji, čak i kada je situacija bezbjedna.

Iskustva iz djetinjstva

Odrastanje u porodici u kojoj su bili prisutni nasilje, agresija ili stalni sukobi može da utiče na način na koji osoba kasnije doživljava muškarce i gradi povjerenje.

Naučeni obrasci ponašanja

Ponekad se strah razvija postepeno kroz poruke koje dijete dobija tokom odrastanja ili kroz posmatranje iskustava drugih ljudi. Ako se svijet dugo predstavlja kao mjesto u kojem muškarci predstavljaju stalnu opasnost, osjećaj nesigurnosti može da postane trajni obrazac.

Anksiozni poremećaji

Osobe koje imaju izraženu anksioznost lakše razvijaju specifične strahove. Kod njih mozak brže procjenjuje situacije kao prijeteće, čak i kada objektivna opasnost nije velika.

Kako strah utiče na svakodnevni život?

Kada postane intenzivan, ovaj problem ne ostaje ograničen samo na emotivne odnose.

Neke žene počinju da izbjegavaju razgovor sa muškim kolegama, odbijaju poslovne prilike koje podrazumijevaju rad sa muškarcima, mijenjaju mjesto stanovanja ili način putovanja, odlažu ljekarske preglede, odustaju od partnerskih odnosa i osnivanja porodice.

Takvo ponašanje može da dovede do usamljenosti, depresivnog raspoloženja i dodatnog pada samopouzdanja.

Može li jedna loša veza da izazove ovakav strah?

Poslije emocionalnog razočaranja sasvim je očekivano da osoba neko vrijeme bude opreznija i da joj bude potrebno vrijeme da ponovo stekne povjerenje.

Međutim, ako jedno iskustvo dovede do uvjerenja da su svi muškarci opasni ili da svaki kontakt predstavlja prijetnju, moguće je da je trauma pokrenula proces generalizacije. Mozak tada iskustvo sa jednom osobom prenosi na čitavu grupu ljudi, prenosi “eKlinika“.

Kako se liječi strah od muškaraca?

Dobra vijest je da ovakav problem može uspješno da se liječi. Najčešće se primjenjuje psihoterapija, posebno kognitivno-bihejvioralna terapija, koja pomaže da osoba prepozna obrasce razmišljanja koji održavaju strah i postepeno promijeni način na koji reaguje na situacije koje doživljava kao opasne.

Kod osoba koje su preživjele traumu koriste se i terapijski pristupi usmjereni na obradu traumatskog iskustva, kako bi mozak prestao da reaguje kao da je opasnost i dalje prisutna.

Ako su simptomi veoma izraženi i praćeni paničnim napadima ili ozbiljnom anksioznošću, ljekar može da procijeni da li je potrebno privremeno uključiti i medikamentnu terapiju.

Zašto nije dobro potiskivati problem?

Mnoge žene godinama pokušavaju da organizuju život tako da izbjegavaju situacije koje izazivaju strah. Iako to kratkoročno donosi olakšanje, dugoročno održava problem.

Što se više situacija izbjegava, mozak dobija potvrdu da su one zaista opasne. Zbog toga se krug straha postepeno širi i može da zahvati sve više životnih oblasti.

Važno je razlikovati oprez od psihološkog problema

Osjećaj opreza u pojedinim okolnostima normalan je dio ljudskog ponašanja i ne treba ga poistovjećivati sa fobijom. Sa druge strane, intenzivan i trajan strah koji ograničava svakodnevni život nije znak slabosti niti nešto što osoba može jednostavno da „prevaziđe voljom“.

Pravovremeno obraćanje stručnjaku može da pomogne da se razumije uzrok problema, smanji intenzitet straha i postepeno vrati osjećaj sigurnosti i kontrole nad sopstvenim životom.