Zašto neki ljudi kada se razbole iskaljuju bijes na najbližima

08.10.2026. | 22:09 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Bolest sa sobom uvijek donese strah, neizvjesnost i osjećaj da se život promijenio preko noći. Ponekad se ta patnja izrazi kroz ljutnju prema onima koji pokušavaju da pomognu. Razumijevanje takve reakcije važno je za oboljelog, ali i za njegove najbliže, kojima su takođe potrebni podrška i poštovanje.

Neko pripremi obrok, odveze blisku osobu na pregled ili pita kako se osjeća, a zauzvrat dobije grubu rečenicu. Zaboli ga, ali prećuti jer pomisli: „Njemu je sada mnogo teže nego meni.“ Oboljeli, sa druge strane, možda nema snage da izgovori ono što ga zaista muči: „Plašim se. Ne znam šta me čeka. Teško mi je što više ne mogu sve sam.“

U takvom susretu obje osobe mogu da ostanu usamljene. Jedna u svojoj bolesti, druga u osjećanju da nijedan njen pokušaj da pomogne nije dovoljno dobar.

Strah i nemoć ponekad se izraze kroz bijes

Saznanje o bolesti može da promijeni svakodnevicu, planove i odnose sa drugima. U smjernicama za porodice osoba sa uznapredovalim rakom, američki Nacionalni institut za rak navodi da oboljeli ponekad usmjeravaju ljutnju prema onome ko o njima brine jer su pod stresom, umorni ili uplašeni. Stručnjaci takođe upozoravaju i da pojedini lijekovi mogu da doprinesu izraženijoj ljutnji.

To je značajno objašnjenje, ali nije razlog da se svaka rečenica koja povređuje sagovornika zanemari. Bijes je osjećanje. Vrijeđanje, omalovažavanje i prijetnje su ponašanja koja povređuju drugu osobu.

Nisu svi ljudi koji se razbole razdražljivi, niti svaka ljutnja znači da neko traži krivca. Oboljeli može da bude opravdano nezadovoljan time što ga drugi ne slušaju ili odlučuju umjesto njega. Zato je važno čuti šta govori, bez pretpostavke da su sve njegove primjedbe samo posljedica bolesti.

Zašto bijes ponekad usmjeravamo prema pogrešnoj osobi

Jedno moguće objašnjenje jeste preusmjeravanje bijesa prema osobi koja nije izazvala našu patnju ili frustraciju. U psihologiji se ovakav mehanizam naziva pomjeranje bijesa. Američko psihološko udruženje opisuje ovaj mehanizam kao usmjeravanje napetosti, straha ili neprijateljstva prema manje prijetećoj meti. U svakodnevnom životu to može da znači da ljutnja pogodi osobu koja nije izazvala problem, ali se našla u blizini.

Ovaj fenomen potkrepljuje meta-analiza Ejmi Markus Njuhol i saradnika, objavljena 2000. godine u časopisu Journal of Personality and Social Psychology. Objedinjujući rezultate eksperimentalnih istraživanja, autori su potvrdili da se agresija može preusmjeriti prema drugoj osobi, umjesto prema onome ko je prvobitno izazvao frustraciju.

Istraživanje nije rađeno posebno na ljudima koji su se razboljeli i ne dokazuje da bolest izaziva agresivnost. Ono potvrđuje opšti psihološki fenomen koji može biti jedno od objašnjenja ovakvih reakcija. Na osnovu grubog ponašanja ne može se postaviti dijagnoza, niti pouzdano zaključiti šta osoba osjeća ili namjerava.

Razumijevanje ne znači da sve mora da se prećuti

Osobi koja pati potrebni su prostor da govori o svom strahu i sigurnost da je drugi neće napustiti zato što ima težak dan. Ipak, i onaj ko pruža podršku ima osjećanja, granice i potrebu za odmorom.

Jedna gruba reakcija, poslije koje se razgovara i pokuša da popravi odnos, razlikuje se od ponavljanog ponižavanja zbog kojeg ukućani stalno paze šta smiju da kažu. Bolest zaslužuje saosjećanje. Osoba koja pomaže zaslužuje poštovanje.

Granica može da se postavi mirno, bez prebacivanja i nabrajanja svega što je za oboljelog učinjeno: „Vidim da ti je teško i želim da budem uz tebe. Ali ove riječi me povređuju. Hajde da razgovaramo kada se malo smirimo.“

Takva rečenica ostavlja prostor i za bliskost i za zaštitu dostojanstva. Podrška ne mora da prestane zato što je neko rekao da ga određeno ponašanje boli, prenosi “eKlinika”.

Kada je potrebna dodatna pomoć

U mirnijem trenutku može da bude korisnije pitanje „Šta ti je sada najteže?“ nego rasprava o tome ko je u pravu. Pomoć psihologa može da pruži prostor za strah, tugu i bijes koji se teško izgovaraju u porodičnom razgovoru. Osobi koja brine o oboljelom mogu da pomognu razgovor sa nekim kome vjeruje i podjela obaveza sa drugima.

Posebnu pažnju zahtijeva nagla promjena ponašanja praćena zbunjenošću, dezorijentacijom ili neuobičajenom pospanošću. To ne treba pripisivati „teškom karakteru“. Mogući su medicinski uzroci, uključujući delirijum, infekciju, dehidraciju ili dejstvo lijekova, pa je potrebna hitna procjena ljekara. Ako postoje prijetnje ili fizičko nasilje, bezbjednost svih uključenih ima prednost.

Oboljeloj osobi ne mora da se traži da uvijek bude smirena, zahvalna i jaka. Ima pravo da kaže da joj je teško. Njeni najbliži imaju isto pravo. Rečenica „Volim te i želim da ti pomognem, ali i mene ovo boli“ može da bude početak iskrenijeg razgovora.