Roditeljske greške koje udaljavaju djecu u odrasloj dobi
04.10.2025. | 19:11Iako većina roditelja ne želi da izazove razdor među djecom, određene navike mogu nenamjerno ostaviti trajan trag.
Odnosi između braće i sestara često su složeni. Dok su manji sukobi i rivalstvo u djetinjstvu sasvim normalni, način na koji roditelji upravljaju porodičnom dinamikom može imati dugotrajan uticaj na to da li će braća i sestre ostati bliski u odraslom dobu.
Iako većina roditelja ne želi da izazove razdor, određene navike mogu nenamjerno ostaviti trajan trag, prenosi Index.hr.
Često se ne radi o velikim greškama, već o sitnicama koje se ponavljaju – komentarima, pravilima ili nevidljivim obrascima ponašanja koji oblikuju odnose između djece.
Istraživanja u oblasti porodične psihologije potvrđuju da rani porodični uslovi snažno utiču na to koliko će braća i sestre biti bliski kasnije u životu.
Pokazivanje favorizovanja prema jednom djetetu
Ako jedno dijete osjeća da dobija više pažnje, više pohvala ili više privilegija, to stvara razliku među djecom koja može trajati cijelog života.
Čak i ako je nenamjerno, može učiniti da se jedno dijete osjeća manje cijenjenim, a drugo pod pritiskom i da se od njega očekuje više.
Favorizovanje, čak i suptilno, jedan je od najčešćih uzroka sukoba među braćom i sestrama u odraslom dobu.
Upoređivanje djece jedne s drugom
Rečenice poput „Zašto ne možeš biti kao tvoj brat?“ mogu zvučati kao pokušaj motivacije, ali zapravo podstiču rivalstvo.
Djeca uče da se vide kao konkurenti, a ne kao članovi istog tima. Na duži rok, ovo smanjuje osjećaj bliskosti i povjerenja.
Nedostatak podrške u sukobima
Ponekad roditelji odluče da dozvole svojoj djeci da sama rješavaju neslaganja, ali ako to urade bez nadzora i podrške, djeca mogu razviti loše obrasce ponašanja, poput uvreda, povlačenja ili izbjegavanja problema.
Roditeljska podrška u takvim trenucima važna je za razvoj zdravih komunikacijskih vještina.
Nepravedna ili neujednačena disciplina
Ako jedno dijete redovno dobija blaže kazne ili ima više slobode, drugo to doživljava kao nepravdu.
Osjećaj da se ne postupa sa svima jednako potkopava povjerenje, ne samo s roditeljima, već i među samom djecom.
Zanemarivanje individualnosti
Svako dijete ima svoj karakter, interesovanja i potrebe. Kada roditelji ne poštuju te razlike, djeca često počinju da se takmiče za pažnju ili priznanje.
Umjesto da budu prihvaćena takva kakva jesu, ona se guraju u uloge poput „pametnog“, „poslušnog“ ili „problematičnog“ djeteta, što kasnije može stvoriti distancu među njima.
Podsticanje takmičenja među djecom
Takmičenje može biti zabavno, ali ako se stalno podstiče, može stvoriti osjećaj da jedno dijete mora da nadmaši drugo da bi bilo voljeno ili priznato.
Na duži rok, ovo može dovesti do nepovjerenja i zavisti, umjesto saradnje i podrške.
Nedostatak uzora koji poštuju druge
Djeca uče iz onoga što vide. Ako roditelji ne pokazuju međusobno poštovanje u domu, teško je očekivati da djeca razviju to poštovanje jedno prema drugom.
Porodična atmosfera puna napetosti, vike i omalovažavanja često rezultira sličnim odnosima među djecom kasnije u životu.
Odbacivanje ili ignorisanje ljubomore
Ljubomora između braće i sestara prirodna je pojava, ali ako se ta osjećanja ignorišu, mogu se pretvoriti u ogorčenost.
Važno je pomoći djeci da prepoznaju i izraze te emocije. Ako se jedno dijete stalno osjeća zapostavljeno i o tome se ne razgovara, to može ozbiljno oštetiti odnos.
Prepuštanje odgovornosti starijem djetetu
Kada starije dijete redovno brine o mlađem umjesto roditelja, ovaj odnos se pretvara u neravnotežu moći.
Starije dijete može razviti osjećaj tereta, dok mlađe može postati buntovno zbog autoriteta koji ne prepoznaje kao roditeljski. Ova disharmonija može imati trajne posljedice u njihovom odnosu.
Nedostatak porodičnog zajedništva
Ako porodica ne provodi vrijeme zajedno, djeca mogu odrasti bez osjećaja pripadnosti.
Kada svako ima svoj raspored i aktivnosti, djeca mogu postati distancirana u ranom uzrastu. Bez zajedničkih sjećanja i iskustava, teško im je da se povežu kao odrasli.
Roditeljsko poricanje
Roditelji koji nikada ne priznaju da su pogriješili šalju poruku da se o problemima ne razgovara otvoreno.
To stvara okruženje u kojem djeca ne znaju kako da komuniciraju ili rješavaju neslaganja. Ako roditelji ne pokažu spremnost da kažu „izvini“, odnosi među djecom takođe mogu postati kruti, neiskreni i narušeni.
