Logoped objašnjava: Kada je “normalno” da dijete progovori
09.12.2025. | 18:08Prvu riječ sa značenjem očekujemo oko 10-12. mjeseca života. Kad dijete izgovori prvu riječ sa značenjem kažemo da je dijete “progovorilo” i da je u fazi razvoja govora.
ojavom prve riječi dijete počinje verbalno da komunicira. Važno je zapamtiti da govor nije jedini način komuniciranja, i da dijete komunicira sa nama i prije pojave prve riječi koja ima značenje, objašnjava za Stetoskop diplomirani logoped Smilja Majević.
Kako dijete komunicira?
Dijete komunicira sa nama od prvog dana života. Plač, osmijeh, oglašavanje, gugutanje, vokalizacija, ubrzano disanje, posezanje, upiranje prsta, ali i udaljavanje, skrivanje, i bezbroj drugih aktivnosti smatraju se načinima na koje dete komunicira sa nama.
Potreba za komunikacijom i kontaktom je urođena i svaka beba dok je budna ostvaruje različite interakacije sa roditeljima. U periodu dok beba ne govori ili dok dijete tek uči nove riječi i bogati rečnik, umjesto verbalne komunikacije kroz riječi i rečenice komunikacija će biti kroz neverbalne poruke (posezanje, naginjanje, sklanjanje, odmahivanje, guranje…) ili kroz oglašavanje u vidu vokalizacije, gukanja, brbljanja…
Učenje nove riječi
Učenje nove riječi najčešće podrazumijeva prvo razumijevanje značenja koju data riječ ima, a potom izgovaranje i korišćenje te reči u skladu sa situacijom u kojoj se dete nalazi.
Da bismo pomogli djetetu da nauči novu riječ možemo djetetovoj neverbalnoj poruci pridružiti značenje. To znači da kad dijete pokaže telom ili se oglasi, mi izgovorimo riječ koju bi ono reklo da zna da govori, prenosi Stetoskop.info.
Primer: ako dijete rukom poseže ka hrani sa željom da je dohvati, mi u toj situaciji možemo odreagovati tako što ćemo reći riječ koju bi dete reklo kad bi govorilo – “daj”. Na ovaj način dijete u konkretnoj situaciji čuje reč koji bi trebalo izgovoriti da bi dobilo željenu stvar.
Primjer: ako dijete tokom šetnje prstom upire u mačku koja je prošla, mi ispratimo detetova interesovanja i kažemo “Vidi maca!”. Važno je da naš govor bude u skladu sa situacijom u kojoj smo, kao i sa djetetovim interesovanjima.
Primer: ako tokom ručka djetetu nudimo jelo, a ono odmahuje glavom i sklanja se, možemo reći umjesto deteta – “neću” ili “ne mogu više”. Nakon nekoliko ponavljanja, dete će zapamtiti koje riječi može izgovoriti u situaciji kad ne želi više da jede.
Preduslovi za uspješnost u ovoj aktivnosti:
posmatrajte dijete i pratite njegova interesovanja,
pratite dijete da biste uočili na koji način komunicira sa vama,
reagujte sad i ovdje,
dajete riječ koja je konkretna i vezana za situaciju u kojoj se dijete nalazi,
izgovarate pojedinačnu riječ ili kratku rečenicu,
ne zahtjevajte da dete ponovi riječ za vama.
Podstičući govor na ovaj način možemo brže doći do novih reči. Rezultata neće biti istog trena, ali dosljednim ponavljanjem dijete će povezati svoju aktivnost sa rečju koju mu nedostaje.
