Da li ste čuli za seksomniju? Poremećaj o kojem niko ne želi da govori, a može i da “uništi” živote

10.08.2025. | 07:51

Zamislite da se probudite i saznate da ste tokom noći pokušali da imate seks – a nemate nikakvo sjećanje na to. Upravo tako izgleda život ljudi koji pate od “sramotnog poremećaja spavanja”.

-Muškarac (38) više puta pokušava da natjera svoju ženu na seks usred noći, ali se ničega ne sjeća kada se probudi.

-Udata žena u svojim srednjim dvadesetim često kida odjeću sa sebe i masturbira, ali se ničega ne sjeća kada je partner probudi.

-Već 12 godina, 31-godišnji muškarac masturbira dok spava, povremeno povređujući prepone. Posramljen zbog svog nesvjesnog ponašanja, izbjegavao je veze osam godina.

Sve su to klinički dokumentovani slučajevi seksualnog spavanja, odnosno seksomnije, koja spada u porodicu poremećaja spavanja zvanih parasomnije. Tu spadaju i hodanje u snu, pričanje u snu, jedenje u snu i noćni strahovi.

Iako može izgledati kao da ljudi „glume“ snove, mnoge parasomnije se javljaju kada mozak nije u stanju sna, kaže dr Karlos Šenk, profesor i glavni psihijatar u Medicinskom centru okruga Hennepin na Univerzitetu Minesota, a prenosi CNN.

„Ovo su poremećaji buđenja,“ rekao je Šenk, koji decenijama proučava parasomnije. „Najčešće se javljaju tokom najsporije, najdublje faze sna, koja se zove delta san. Kao da se uključi alarm u centralnom nervnom sistemu i vi odjednom skočite iz podruma na krov.“

„Vaša svijest duboko spava i niste ‘prisutni’, ali je tijelo aktivirano,“ dodao je. „To je opasno, jer tada počinjete da hodate, trčite i radite razne stvari, a um vam nije budan.“

Seksomniju je teško proučavati, jer, osim ako se ljudi ne povrijede, često nemaju pojma o svom nesvjesnom seksualnom ponašanju dok im partner u krevetu na to ne ukaže.

Studija iz 2010. godine, sprovedena na 1.000 nasumično odabranih odraslih u Norveškoj, pokazala je da je oko 7% ljudi iskusilo seksomniju makar jednom u životu, dok skoro 3% trenutno živi sa tim stanjem.

„Postoje ljudi koji će imati seksualne aktivnosti sa partnerom i to ne smeta nijednom od njih. Dakle, moguće je da to bude i konsenzualno za neke,“ rekla je Dženifer Mant, docentkinja medicine spavanja i bihevioralnih nauka na Medicinskom fakultetu Univerziteta Nortvestern u Čikagu.

„Ali svakako postoje i situacije kada je to uznemirujuće za partnera, a i za samu osobu kada shvati šta je uradila.“

Seksomnija može “da uništi” život

Epizode su počele 2005. godine, prema riječima muža jedne žene. Oko dva puta mjesečno, njegova žena bi seksualno stenjala i koristila „prljave riječi“ koje nikada nije izgovarala dok je budna, ispričao je on doktoru Šenku, koji je liječio ženu i objavio njen anonimni slučaj 2021.

Ponekad bi žena noću dodirivala muža, a oni bi imali seks sve dok ona ne bi postala svjesna i optužila ga da ju je prisilio.

Takođe je masturbirala dok je izgovarala imena drugih muškaraca, uključujući i kolegu s posla, zbog čega je muž pomislio da ga vara. Ipak, partneri ne bi trebalo da pretpostavljaju da ljudi sa seksomnijom otkrivaju skrivene istine iz podsvijesti, kaže Šenk.

„Mozak koji spava funkcioniše potpuno drugačije od budnog mozga,“ rekao je. „Niste svjesni dok spavate, pa ne možete donositi validne zaključke o istini ili laži tokom sna.“

Žena godinama nije vjerovala mužu, a profesionalnu pomoć je potražila tek 2015, nakon što je njen devetogodišnji sin čuo kako seksualno stenje u snu.

„To je bilo užasno,“ rekao je Šenk. „A ono što najviše uznemirava pacijente jeste potpuna amnezija. Partner ili član porodice im kažu: ‘Uradio/la si ovo’, a pacijent kaže: ‘Ne sjećam se ničega.’ Zato su oni veoma posramljeni, puni stida, izvinjavaju se i potpuno su očajni.“

Ponekad ljudi zbog ovakvog ponašanja bivaju i uhapšeni. „Mogu postojati i pravne posljedice, naročito ako su uključeni maloljetnici ili agresivno ponašanje tokom sna,“ dodao je Šenk.

Postoji čak i oblast forenzičke medicine sna koja se bavi ovim pitanjima, uključujući detaljne evaluacije i intervjue sa rodbinom i partnerima, kako bi se razdvojila stvarnost od izgovora, piše CNN.

Šta izaziva seksomniju?

Nema načina da se predvidi razvoj parasomnije. Neki ljudi koji kao djeca pričaju ili hodaju u snu razviju seksomniju kao odrasli, ali mnogi ne, kaže Šenk.

„Ne znamo konačan uzrok, ali postoji genetska komponenta,“ rekao je. „Ako imate bliskog rođaka sa parasomnijom, veće su šanse da ćete je i vi razviti. Dakle, što više rođaka prvog ili drugog stepena ima parasomniju, veća je vjerovatnoća da će stanje potrajati u odraslom dobu ili se ponovo pojaviti.“

Opstruktivna apneja u snu takođe može biti okidač, naročito kod muškaraca.

„Zadržavanje daha ili apneja usljed opstruktivne apneje u snu je ono što pokreće uzbuđenje, obično kod muškaraca, što zatim pokreće seksualno ponašanje u snu“, rekao je Šenk. „Nakon što dijagnostikujete apneju u snu i liječite pacijenta, liječenje ne samo da kontroliše apneju u snu, već kontroliše i sekundarnu seksomniju.“

Postoje lijekovi kao što je klonazepam, lijek koji se koristi za epilepsiju, sindrom nemirnih nogu i panični poremećaj, koji mogu uspješno da kontrolišu neželjenu seksomniju kod mnogih, ali ne kod svih.

Lijekovi nisu pomogli 41-godišnjoj ženi koju je Šenk liječio nakon što ju je sin čuo, ali jeste davanje otkaza na poslu koji je bio veoma stresan. Počela je čvrsto da spava šest do sedam sati bez ponovnog javljanja seksomnije.

„To je veoma zanimljivo, jer mnogi ljudi sa stresom postaju hiposeksualni, nezainteresovani za seks“, rekla je Šenk. „A za druge je obrnuto. Dakle, ne postoji 100% apsolutno pravilo.“

Bihevioralni tretmani su takođe dostupni

Lijekovi za seksomniju imaju nuspojave i mogu stvoriti zavisnost. Ljudi koji ne žele da koriste lijekove mogu da pokušaju sa različitim bihevioralnim pristupima kako bi kontrolisali stanje, kaže Mant sa Univerziteta Nortvestern, koja je u septembru 2023. objavila pregled takvih tretmana.

„Iz literature i iz sopstvenog iskustva, sigurno je da možemo značajno da smanjimo simptome, a kod nekih ljudi čak i da ih eliminišemo,“ rekla je ona. „Kod drugih možemo vidjeti samo djelimično poboljšanje ili nikakvo poboljšanje, i tada lijekovi mogu biti neophodni.“

Edukacija je na prvom mjestu, kaže Mant, jer mnogi ljudi ne razumiju faze sna niti kako se seksomnija razlikuje od noćnih mora ili glume sadržaja živopisnih snova.

Tokom prve i druge faze sna, tijelo počinje da usporava svoje ritmove. Zatim dolazi treća faza — dubok, sporotalasni san u kojem se tijelo bukvalno obnavlja na ćelijskom nivou. Faza sna sa brzim pokretima očiju, poznata kao REM, je trenutak kada se sanja — u ovoj posljednjoj fazi tijelo postaje paralizovano, kako ne biste mogli da glumite svoje snove i povrijedite se.

Pošto svaki ciklus sna traje približno 90 minuta, većini odraslih je potrebno sedam do osam sati relativno neprekidnog sna da bi postigli restorativni san, prema američkim Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti, a prenosi CNN.

„Sama edukacija je strategija liječenja, jer često pomaže da se smanji anksioznost kod osobe, a kada smanjimo stres i anksioznost, to pomaže,“ rekla je Mant.

„Zatim se fokusiram na higijenu spavanja, kao što je smanjenje unosa kofeina ili alkohola, održavanje dosljednog rasporeda spavanja, hlađenje spavaće sobe i eliminisanje buke iz okruženja,“ dodala je ona. „Slijede tehnike opuštanja, a ako su potrebne dodatne strategije, mogu preći na hipnozu.“

Klinička hipnoza se uopšte ne može uporediti sa trikovima mađioničara na sceni, kaže Mant. Umjesto toga, ona podrazumijeva podsticanje osobe da se dobrovoljno prepusti stanju maštarenja ili transa.

„To je kao kada se vozite autobusom i gledate kroz prozor, a zapravo ni ne vidite šta je ispred vas jer ste toliko zadubljeni u svoje misli,“ rekla je ona.

Stanje transa je klinički korisno jer su ljudi tada otvoreniji za nove ideje, sugestije i vizuelizacije, poput zamišljanja sebe kako mirno i spokojno spavaju cijelu noć, objašnjava ona.

„Na neki način, to je slično epizodi parasomnije,“ kaže Mant. „Ljudi se razlikuju po tome koliko im je lako da uđu u stanje transa, ali ono može biti veoma, veoma efikasno.“