Ne mora značiti da ste nemarni: Nauka ima objašnjenje za one koji stalno kasne

27.11.2025. | 20:00

Ako ste jedna od onih osoba kojima se “biću tamo za pet minuta” pretvori u 15, niste sami – i ne mora značiti da ste nemarni ili bezobzirni.

Tačnost pokazuje poštovanje tuđeg vremena i oblikuje odnose.

Puno nas nekad zakasni, ali ima ih koji to stalno rade.

Ljudi često misle da mogu sve ubrzati pa se često prevare.

Većina nas nekada kasni, ali neki se ljudi stalno su nekom u zaostatku.

Pitanje koje decenijama zbunjuje naučnike

Zbog toga se često postavlja pitanje: Zašto se čini da su neki ljudi skloni kasniti, dok za druge tačnost kao lični zakon?

To je pitanje koje decenijama zbunjuje bihejvioralne naučnike, a rezultati su se ponekad djelovali kontradiktorno.

Na primjer, studija “Human Performance” iz 2003. nije pronašla statistički značajnu vezu između hroničnog kašnjenja i bilo koje osobine ličnosti, što sugeriše da tačnost nije obavezno stvar neke individualne mane karaktera.

Ali, novija istraživanja daju nijansiraniju sliku koja uključuje psihološke tendencije, unutrašnje satove, pa čak i biološke razlike koje, čini se, neke od nas potiču na tačnost, a druge na kašnjenje – često bez da to iko od nas shvaća, piše “National Geographic”.

Džef Konte, zamjenik predsjednika odjeljenja za psihologiju na Državnom univerzitetu San Dijega i jedan od vodećih istraživača tačnosti, godinama proučava ove obrasce, među kojima je i studija iz 2003.

“Iako se kašnjenje ne može uvijek jasno povezati ni sa jednom osobinom ličnosti, preovlađujući dokazi danas pokazuju da postoje individualne razlike u ličnosti koje se odnose na hronično kašnjenje”, primjećuje Konte, a to je stav koji dijele i drugi bihejvioralni istraživači.

A razumijevanje tih obrazaca važnije je nego što mislimo, jer tačnost pokazuje poštovanje tuđeg vremena, oblikuje odnose i podržava koordinisane sisteme svega – od radnih mjesta, preko saobraćaja, do zdravstvene zaštite.

“Kada se dogovorite da budete negdje u određeno vrijeme, vi zapravo ulazite u neku vrstu ugovora. Ali ako jedna osoba stalno kasni, to stvara narušeno povjerenje ne samo u tom trenutku, već često i u cijelom odnosu”, objašnjava Polin Volin, psihološkinja iz Pensilvanije koja drži radionice o hroničnom kašnjenju.

Šta najnovija istraživanja otkrivaju o najčešćim pokretačima navike kašnjenja – i kako da se prilagodite ako vam bilo šta od toga zvuči poznato?

Potcjenjujemo potrebno vrijeme

Psiholozi Danijel Kaneman i Amos Tverski u kasnim 1970-im uveli su pojam “zabluda planiranja” da opišu našu sklonost da potcijenimo koliko će nam vremena nešto oduzeti, čak i kada smo taj zadatak izveli mnogo put.

“Zabluda planiranja je vjerovanje da će se nečiji plan odvijati savršeno”, kaže Alen Bludorn, profesor menadžmenta.

Većina ljudi je pokazuje, a posebno kada procjenjuju svoje planove.

Iako ne postoji direktan dokaz da ljudi koji ispoljavaju ovu zabludu nužno hronično kasne, mehanizmi su jasni.

“Pogrešno procijenite trajanje zadatka, i krenućete – i stići – kasnije nego što ste namjeravali”, kaže on.

Dodaje da što više neko pokazuje zabludu planiranja, to je vjerovatnije da će potcijeniti vrijeme polaska i kasniti.

Istraživanja takođe pokazuju da ljudi često misle da mogu lično ubrzati svaki korak zadatka, posebno onih koji djeluju pod njihovom kontrolom. Time ostavljaju premalo prostora za realna kašnjenja, što povećava vjerovatnoću da će zakasniti.

Šta učiniti: Konsultantkinja za produktivnost Rašel Isip predlaže jednostavnu taktiku – “ako mislite da će nešto trajati 10 minuta, računajte na 20”.

Nedovoljna savjesnost

Među pet glavnih osobina ličnosti – otvorenost, savjesnost, ekstravertnost, prijatnost i neuroticizam – savjesnost ima “najjaču i najdosljedniju vezu sa tačnošću”, jer osobe sa visokim pragom češće stižu na vrijeme.

“Razlog je što su savjesni ljudi odgovorni, usmjereni prema cilju i disciplinovani – pouzdani i pažljivi prema detaljima”, objašnjava psihoterapeutkinja Džeraldin Hoakim iz Zapadnog Saseksa.

Dona Balard, profesorka komunikologije na Univerzitetu Teksas u Ostinu, kaže da savjesni pojedinci prirodno grade navike – pripremu, strukturu, planiranje – koje vode ranijim ili tačnim dolascima.

Niža savjesnost povezana je sa neorganizovanošću, slabijim sprovođenjem planiranog i nedovoljno dobrim praćenjem vremena – što direktno otežava dosljedno stizanje kada ste planirali.

Šta možete da uradite: Isipova preporučuje vizuelne podsjetnike koji pojačavaju svjesnost o vremenu, kao što su nošenje sata na ruci ili postavljanje analognih satova u svom prostoru.

Hoakimova dodaje da pomaže i razumijevanje uticaja kašnjenja na druge.

“Prepoznajte da se kašnjenje može doživjeti kao nepoštovanje”, kaže ona.

Više kasne oni koji vole multitasking

Ako volite multitasking – prelaženje između e-mailova, kuvanja i dopisivanja – to znači da više volite da upravljate mnogim zadacima odjednom nego da ih radite redom.Iako to može biti korisno u kreativnim i društvenim situacijama, istraživanja pokazuju da ova sklonost narušava tačnost: ljudi sa visokim stepenom polikroničnosti u prosjeku stižu i do 15 minuta kasnije od onih koji funkcionišu monokronično, odnosno rade jednu stvar u datom trenutku.

“Imaju tendenciju da prioritet daju odnosima, druženju i svemu što se pojavi u trenutku, a niži prioritet rigidnim rasporedima”, kaže Konte.

Balardova dodaje da su u polikroničnim kulturama – dijelovi Latinske Amerike ili Bliskog istoka – odnosi važniji od sata.

“Neko nikada ne bi naglo prekinuo razgovor samo da bi stigao na vrijeme; to bi se smatralo nepristojnim”, smatra Balardova.

Šta možete da uradite: Ako živite u kulturi koja vrijednuje odnose više od tačnosti, možda ne morate ništa da “popravite”. Ali ako kašnjenje stvara probleme, Konte savjetuje da postavite alarme u trenutku kada treba da krenete, jer se ove osobe lako zadrže u razgovorima i neočekivanim interakcijama, a alarm može dati pristojan signal za odlazak.

Zašto noćne ptice kasne

Svačiji unutrašnji sat funkcioniše drugačije, a ljudi sa kasnim hronotipom – noćne ptice – prirodno kasnije zaspe i kasnije se bude.

To često utiče na tačnost jer društvo funkcioniše po jutarnjim rasporedima, pa nastaje cirkadijalna neusklađenost.

“Ako ste noćna ptica, većina svijeta jednostavno nije prilagođena vašem ritmu”, objašnjava Balardova.

Hronobiologija pokazuje da noćne ptice imaju odloženo lučenje melatonina, zbog čega su rani jutarnji sati mentalno teški i fizički naporni.

“To dovodi do sporijeg pokretanja, jer hormoni koji nas bude nisu u potpunosti prisutni kada moramo da ustanemo neprirodno rano. A pritiskanje odlaganja vodi ubrzavanju – a ubrzavanje kašnjenju”, kaže Hoakim.

Ovaj problem se ne završava jutrom: cirkadijalna neusklađenost povezana je s impulsivnošću, teškoćama u planiranju i varijacijama u budnosti tokom dana.

Zato studije pokazuju da noćne ptice češće propuštaju rokove, potcjenjuju vrijeme pripreme i imaju veću dnevnu oscilaciju u energiji – što povećava vjerovatnoću kašnjenja tokom čitavog dana.

Šta možete da uradite: Isipova preporučuje pripremu svega veče prije – odjeće, torbe, ručka, ključeva – da bi jutro zahtijevalo manje odluka. Hoakimova savjetuje više glasnih alarma i buđenje 60 – 90 minuta prije važnih polazaka kako bi mozak imao vremena da se “pokrene”.

Ipak, ove strategije najviše pomažu u nefleksibilnim periodima (škola, rane smjene, putovanja). Balardova napominje da je “ako je problem svakodnevni raspored, najbolje rješenje pronaći posao koji odgovara vašem cirkadijalnom ritmu”.

Uticaj bioloških faktora

Kod mnogih ljudi uzrok kašnjenja je neurobiološki, a ne ličnost. Osobe sa ADHD-om, autizmom, disleksijom i srodnim stanjima često nemaju osjećaj za vrijeme. One imaju osjećaj da vrijeme prolazi drugačije ili manje predvidivo nego kod drugih.

Istraživanja potvrđuju da osobe s ADHD-om često potcjenjuju vremenske intervale i imaju poteškoće u planiranju i izvršavanju zadataka s rokovima.

Slične nepravilnosti u vremenskoj percepciji uočene su i kod drugih neurodevelopmentalnih stanja.

Šta možete da uradite: Za kašnjenje biološkog porijekla, Balardova preporučuje uključivanje partnera, kolege ili prijatelja radi podrške tokom prelaza ili zajedničkog obavljanja zadataka. Isipova savjetuje digitalne ček-liste za praćenje obaveza i direktno upisivanje vremena za put u kalendar, tako da postane neizostavno.

Nikada nije kasno za poboljšanje

Na kraju, čak i oni koji čitav život kasne mogu poboljšati tačnost – posebno ako se fokusiraju na oblast koja ih konkretno sputava, umjesto samo na snagu volje.

Konte naglašava strukturna prilagođavanja poput ranijih alarma i dužih perioda između obaveza.

Isipova podstiče rad u skladu sa sopstvenim snagama, koristeći sisteme koji vam zaista odgovaraju – vizuelne tajmere, verbalne provjere, pripremu stvari unaprijed – umjesto nametanja strategija koje ne odgovaraju vašim sklonostima.

Praktičan savjet je i da nabrojite sve korake potrebne da negdje stignete – vožnja, traženje parkinga, vrijeme potrebno da stignete od automobila do mjesta sastanka – i da svakom dodijelite realan vremenski okvir. To “daje jasniji osjećaj šta treba da se desi i kada”.

A odgovornost nije samo na onima koji kasne. Ljudi koji su prirodno tačni takođe mogu smanjiti konflikte razumijevanjem da drugi vrijeme doživljavaju drugačije, uz malo fleksibilnosti i saosjećanja u zajedničkim rasporedima.