Objavljena simulacija: Šta bi se desilo da udari asteroid koji je zbrisao dinosaure?

16.05.2026. | 17:27

S velikom sigurnošću može se procijeniti kako su izgledali posljednji dani dinosaura prije udara velikog asteroida, te šta se dogodilo poslije. Ali, kako bi takav udar doživjeli ljudi? Profesor paleontologije i profesorica planetarnih i svemirskih nauka dali su detaljan uvid u ono što bi nas čekalo.

Profesor paleontologije kičmenjaka sa Univerziteta u Bristolu Majkl Dž. Benton (Michael J. Benton) i profesorica planetarnih i svemirskih nauka sa Otvorenog univerziteta Monika Grejdi (Monica Grady) udružili su snage i u tekstu objavljenom na „Konversejšnu“ (The Conversation) stvorili prilično uvjerljiv opis udara velikog asteroida kakav je ubio dinosaure, kao i onoga što se događalo sa Zemljom i živim bićima nakon toga, piše Tportal.

Šta bismo vidjeli, čuli ili namirisali? Da li bismo preživjeli?

Kako bi opisali početno stanje, naučnici kreću od posljednjeg dana perioda krede, prije 66 miliona godina. Dan počinje mirno, ugodno je toplo. Već sedam dana asteroid je vidljiv samo noću i izgleda poput nepomične zvijezde. Kreće se direktno prema Zemlji.

U posljednja 24 časa svjetlost postaje sve vidljivija, ali podsjeća na još jednu zvijezdu ili planetu koja postaje sve svjetlija.

Trenutak udara

Ako bi bio na zemlji, čovjek bi u trenutku udara prvo doživio kratki svjetlosni i zvučni spektakl. Uoči samog udara mogao bi vidjeti sjajnu vatrenu kuglu kako se približava, te čuti prateće pucketanje ili zvukove šuštanja. Zvukovi su rezultat fotoakustičnog efekta — intenzivna svjetlost vatrene kugle zagrijava tlo, a ono zatim zagrijava vazduh iznad sebe i uzrokuje talase pritiska, odnosno zvuk.

Zatim bi odjeknula eksplozija jer se asteroid kreće brže od brzine zvuka, poput zvuka koji nastane kada avion probije zvučni zid, samo mnogo, mnogo glasnije. Asteroid sa prečnikom od 10 kilometara udara u tlo prije nego što bilo koje živo biće u blizini zone udara ima vremena da pobjegne u zaklon.

Udar oslobađa ogromnu energiju i formira krater za samo nekoliko sekundi, a niz udarnih talasa zagrijava i komprimuje asteroid i njegovu metu dok se energija oslobađa. Kako se udarni talasi šire, stijene se lome, raspadaju i otprilike deset sekundi nakon udara stvara se fontana užarene pare čija temperatura dostiže gotovo 10.000 stepeni Celzijusa.

Prijetnja asteroidima nije nestala

Dvadeset sekundi nakon udara krater je dubok najmanje 30 kilometara, dublje nego bilo šta poznato na Zemlji, a sam rub visok je više od 20 kilometara — više nego dvostruko od Mont Everesta (Mount Everest). No, ističu naučnici, ova ogromna struktura ne stoji dugo. Nakon manje od minute kreće urušavanje. Tri minuta nakon udara središte kratera se odbilo i formiralo vrh visok nekoliko kilometara koji se potom urušava u njega.

Bilo koje živo biće u blizini tačke udara više nije među živima. Čak i oni koji su udaljeni 2.000 kilometara vjerovatno stradaju od toplotnog zračenja i vjetrova nadzvučne brzine koji se šire sa mjesta udara.

Pet minuta kasnije

Samo pet minuta poslije, vjetrovi su sravnili sa zemljom sve unutar 1.500 kilometara od udara. Ono što nije izgorjelo — uništeno je, a temperatura je sa početnih ugodnih 26 stepeni narasla na više od 226 stepeni. Živa bića su opečena i mrtva, drveće i biljke gore.

Kada je asteroid udario u more, atmosfera se napunila pregrijanom parom koja stvara vjetrove uraganske snage, a oni cijelu situaciju čine još smrtonosnijom. A onda dolaze plimni talasi. Naučnici opisuju megacunamije visine 100 metara koji prvo udaraju u obale i ulaze duboko u kopno, ostavljajući za sobom ogromne količine krhotina.

Na mjestu udara asteroida krater poprima svoje konačne dimenzije. Prečnik mu je 180 kilometara, a dubina 20 kilometara. Blokovi krhotina od udara bačeni su stotinama kilometara unaokolo.

Računamo li da je asteroid udario u području Meksičkog zaliva, čak bi i ljudi koji bi u tom trenutku bili na zapadu Evrope osjetili posljedice. Jedino bi ljudi na području današnje Kine ili Novog Zelanda bili sigurni. Zasad.

Sat vremena nakon udara

Udarni talasi na kopnu i moru se šire, a atmosfera se sve više zagrijava. Pojas prašine koji je nastao nakon udara proširio se svijetom i nebo je počelo da tamni.

Jedan dan nakon udara

Megacunamiji su se proširili svijetom. Iako više nisu tako visoki, sa svojih 50 metara visine dolaze do obala Evrope i Azije i ulaze u Indijski okean. Uzrokuju razaranje i smrt na obalama širom svijeta.

Vjetrovi jačine uragana polako se smiruju, a nasljeđuju ih tropske oluje koje uzrokuju dalji haos i razaranje onoga što je preživjelo cunamije. Šumski požari šire se širom svijeta, a dim i čađ koji dospijevaju u atmosferu smanjuju svjetlost.

Temperatura počinje da pada, biljke ulaze u fazu mirovanja, a životinje koje se oslanjaju na tople uslove traže skloništa. Kako temperatura nastavlja da pada, sve je više žrtava.

Sedam dana nakon udara

Simulacije koje su naučnici napravili pokazale su kako ogromne količine čestica prašine i čađi u atmosferi skrivaju sunčevu svjetlost i toplotu, a globalna temperatura pada najmanje pet stepeni. Većina gmizavaca i dinosaura umire od smrzavanja u roku od sedam dana nakon udara.

Hladnije temperature i oblaci zasićeni čađom dovode do pojave kiselih kiša koje padaju širom Zemlje. Naučnici procjenjuju da je pH vrijednost takve kiše mogla biti jednaka kiselini u akumulatoru — otrovna i izuzetno korozivna. Zemlja postaje loše mjesto za život. Trula vegetacija, zagušljiv dim, sumpor u vazduhu — sve to stvara gotovo nepodnošljiv smrad. Biljke i životinje koje su eventualno preživjele podliježu korozivnim kiselim kišama.

Godinu dana nakon udara

Situacija se pomalo smiruje na opustošenoj Zemlji. Posljedice udara asteroida i dalje su vidljive i mogu se osjetiti. Atmosfera je još ispunjena prašinom, a Sunce je sada samo bleda uspomena. Prosječna temperatura niža je za 15 stepeni Celzijusa.

Dinosauri i morski gmizavci koji su preživjeli udar odavno su se smrzli. Preživjele su tek rijetke male životinje veličine pacova i insekti koji su uspjeli da se sakriju u pukotinama i opstanu na svojim rezervama.

Naučnici procjenjuju da je u prvoj godini nakon udara više od 50 odsto biljaka izumrlo zbog hladnoće i nedostatka sunčeve svjetlosti. Kisele vode ubile su i više od polovine kopnenih životinja, a biljke i životinje koje možemo vidjeti danas preživjele su jer su bile manje i snalažljivije od ogromnih dinosaura.

Deset godina nakon udara

Zemlja je još u zagrljaju snažne zime. Većina sumpora isprana je iz atmosfere, ali čestice prašine i čađi i dalje lebde u vazduhu, a jezera i rijeke širom svijeta prekriveni su ledom. Naučnici ističu kako u to vrijeme nije bilo ljudi ni većih sisara, a i šanse za preživljavanje takvih bića bile su veoma male.

Preživjele su biljne i životinjske grupe poput kornjača, guštera, zmija i malih sisara, te upravo oni ponovo naseljavaju Zemlju u ograničenim područjima daleko od mjesta udara. To su područja na kojima se polako ponovo pojavljuje sunčeva svjetlost. Život se vraća u opustošene predjele, ali potpuno drugačiji od onoga kakav je na tim područjima postojao prije udara.

Zemlja danas, 66 miliona godina kasnije

Iako toga možda nismo svjesni, ožiljci od udara asteroida skriveni su posvuda, a naučnici su ih tek posljednjih decenija počeli dešifrovati. Hipoteza o udaru asteroida, koja je godinama odbacivana, dobila je snažnu podršku 1991. godine, kada je pronađen krater koji leži napola na kopnu na poluostrvu Jukatan (Yucatan) u Meksiku, a napola u moru.

Naučnici su u međuvremenu pronašli dokaze naglog zahlađenja na kraju perioda krede, prije 66 miliona godina. Polovina vrsta biljaka i životinja koje su živjele prije udara potpuno je nestala, a one koje su preživjele bile su teško pogođene. Kako se svijet vraćao u život, preživjeli pripadnici vrsta imali su priliku da se brzo prošire na stara staništa, ali i osvoje nova.

„Važna posljedica izumiranja dinosaura, vrhunskih predatora na vrhu lanca ishrane, bilo je uspješno širenje i evolucija sisara“, ističu naučnici.

Globalne klimatske promjene koje su bile posljedica udara možemo u manjoj mjeri vidjeti i danas zbog povećanog nivoa ugljen-dioksida u atmosferi.

„Korisno je pomisliti kako bez sudara sa asteroidom primati možda nikada ne bi dostigli nivo na kojem smo danas. Ali jednako je korisno uzeti u obzir to da moderni ljudi uzrokuju neke od istih promjena u atmosferi koje su na kraju ubile naše reptilske pretke i koje bi jednog dana mogle dovesti i do našeg izumiranja“, zaključuju svoj tekst na „Konversejšnu“ Benton i Grejdi, prenosi Tportal.