Ljuban je bio svjedok ustaškog pokolja u glinskoj crkvi: Njemu je patrijarh Pavle poljubio ruku

19.07.2021. | 20:13

Ljuban Jednak (1916-1997) bio je jedini preživjeli svedok pokolja u pravoslavnoj crkvi u Glini. Zajedno sa još 1.763 Srba iz Gline i okoline bio je zatvoren u glinskoj crkvi Presvete Bogorodice 29. jula 1941. kada su ih hrvatske ustaše uhapsile i dovele u crkvu, a potom se svirepo iživljavale noževima (srbosjek), maljevima i drugim hladnim oružjem.

Poslije Drugog svetskog rata, Ljuban Jednak je svjedočio na sudu u Zagrebu o svim užasima koje je vidio i preživio u glinskoj crkvi, da bi se početkom 1990-ih, ponovo našao na udaru proustaškog režima strahujući ponovo za svoj život i imovinu, a onda i u avgustu 1995. za vrijeme “Oluje” došao u Srbiju sa kolonom od 250.000 Srba Krajišnika.

Kako je prije nekoliko godina pričala Dušanka (Jednak) Zorić, kćerka Ljubana Jednaka, ona još čuva očevu bijelu košulju iz 1991. koju su pripadnici hrvatske paravojske izrešetali u ormaru. A, o očevom sjećanju na pokolj u Glini 1941. ispričala je:

“Otac mojoj braći Stevi i Dušanu, i meni, nikada nije pričao o masakru u Glini, ali smo mi krišom slušali kada je o tome pričao novinarima koji su, poslije Drugog svjetskog rata, dolazili u našu kuću u Glini. Imao je 26 godina kada su ga ustaše uhapsile, vezale mu ruke žicom i odvele ga u Crkvu Presvete Bogorodice. Tamo je već bile na stotine Srba, koje su tako vezane maltretirali, palili im brkove i kosu, ‘blago’ prerezivali grkljan i tjerali ih tako poluzaklane da pjevaju… Mrtve su bacali ukraj crkve, a nad živima se iživljavali do besvijesti. Oko ponoći, prvi put su počeli mrtve da bacaju u kamione, kako bi ih prevezli do pet kilometara udaljene jame u koju su ih bacali. Taj njihov odlazak tata je iskoristio da se sa strane gdje su bili živi prebaci među mrtve. Bio je izmučen toliko da nisu primijetili da je živ, pa su ga sa sljedećom grupom mrtvih bacili na kamion. U jami su ustaše, kako je pričao, mrtve Srbe ponovo probadali bajonetima ili su pucali u njih. Tada su i oca ranili u ključnu kost i nogu. Jedan ustaša je čak stajao nogom na njemu dok je probadao druge”, ispričala je Ljubanova kćerka za “Novosti“.

Smrt ga je, kako je ispričala Dušanka, i tada zaobišla, jer su ustaše otišle po još mrtvih, a jamu su ostavile nezatrpanu.

“‘Jesi li i ti živ?’, pitao je oca tada još jedan preživjeli. Izvukli su se iz jame, i tako ranjeni zajedno stigli do kukuruza, gdje su se rastali. Sutradan, oca je našao ujak Pavle Lončar, kod kog je bio šest mjeseci, a potom je otišao u partizane. Njegovog druga iz jame ustaše su vrlo brzo uhvatile i ubile.”

Dušanka je ispričala i da su njenom ocu, kao nosiocu Partizanske spomenice i jedinom preživjelom u masakru, poslije rata nudili mnogo: da živi u Zagrebu ili Beogradu, a dijaspora mu je nudila da se preseli u Ameriku, ali on je želio da bude svoj na svome, u Glini.

“Živio je mirno danju, iako je decenijama imao teške noćne more, čiji smo bili svjedoci. Nikoga nije mrzio, bio je ponosan i živio je za svoju djecu i unučad. Tako ponosan završio je život ovdje u Beogradu, 5. maja 1997. godine, gotovo bez igdke ičega. Bio je prognanik u koloni koja je u zloglasnoj ‘Oluji’ krenula put Srbije, uveče 4. avgusta 1995.”, rekla je ona.

Samo četiri dana prije nego što će se naći u toj koloni stradalnika koji su bježali pred “Olujom”, Ljuban Jednak je u Glini primio Orden Svetog Save prvog reda koji mu je uručio patrijarh Pavle.

“Tada je patrijarh Pavle pred svima prisutnima, mog djeda Ljubana poljubio u ruku. Mi taj Orden i danas s ponosom čuvamo u našoj kući. Ima posebno mjesto. Živjeli smo zajedno u Glini, kuća do kuće. Šta je sve prošao, saznali smo i sestra i ja tek u školi na času istorije. Kako smo samo od tada ponosni na njega. I što smo stariji sve nam je jasnije s kakvim je sjećanjem pola vijeka živio u Glini. Ali jedva ju je napustio 4. avgusta 1995. Nije mu bilo lako kad smo pred ‘Olujom’ izbjegli u Beograd. Polako je venuo. Znamo da je umro od tuge…”, ispričao je Srđan Jednak, Ljubanov unuk.

Vjerovao je Ljuban Jednak, tog avgusta 1995, po riječima njegove kćerke Dušanke, da će se za dva dana vratiti u Glinu, ali nije bilo tako… Preminuo je nepune dvije godine kasnije u Beogradu.