Hrabrost duža od dva milenijuma: Istinita priča o svetiteljki koju Srbi slave sa strahopoštovanjem

29.07.2026. | 21:20 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Dok sunce polako zalazi predposljednje večeri jula, u mnogim srpskim kućama i danas se može čuti ista rečenica koju su djeca slušala od baka i prabaka: “Skloni posao, stiže Ognjena Marija.”

Nekada je to značilo da se zatvaraju radionice, odlažu srpovi, sklanjaju igle i makaze, gase poslovi u dvorištu i da kuća polako tone u mir. Nije to bio običan ljetnji dan, niti obična noć. Vjerovalo se da od trenutka kada sunce zađe počinje vrijeme koje treba provesti dostojanstveno, bez svađe, bez teškog rada i sa pogledom uprtim ka nebu.

Upravo zbog toga je Ognjena Marija ostala jedan od praznika koji se među Srbima poštuje mnogo više nego što bi se moglo zaključiti gledajući crkveni kalendar. I danas će mnogi reći da se na ovaj dan “ništa ne dira”, da se ne radi u polju i da se posebno vodi računa o svemu što ima veze sa vatrom.

Iza svih tih običaja nalazi se priča o ženi čija je hrabrost vekovima nadživela careve, progone i čitave države. Ognjena Marija nije bila mitsko biće koje šalje munje, niti junakinja narodne pesme. Bila je stvarna osoba – sveta velikomučenica Marina, jedna od najpoštovanijih ranohrišćanskih svetiteljki, čije je ime kroz vekove u srpskom narodu dobilo posebno mesto.

Ko je bila Marina? 

Marina je rođena krajem trećeg veka u Antiohiji Pisidijskoj, na prostoru današnje Turske. Ostala je bez majke još kao dete, a otac, koji je bio mnogobožački sveštenik, poverio ju je na čuvanje dojilji na selu. Upravo tamo prvi put je čula za hrišćanstvo. U vreme kada je ispovedanje nove vere moglo da znači sigurnu smrt, mlada Marina odlučila je da primi Hrista i da od svoje odluke ne odustane bez obzira na cijenu.

Predanje kaže da je imala svega šesnaest godina kada ju je ugledao rimski upravnik Olibrije. Očaran njenom lepotom, poželeo je da je uzme za ženu, ali pod jednim uslovom – da se odrekne hrišćanske vere. Marina je to odbila. Nije prihvatila ni bogatstvo, ni položaj, ni obećanja koja su joj nuđena. Usledila su mučenja koja se i danas opisuju u njenom žitiju. Tukli su je, zatvarali, pokušavali da je zastraše, ali ona nije promenila svoju odluku. Na kraju je pogubljena, a Crkva ju je proslavila kao velikomučenicu koja je život dala za svoju vjeru.

Upravo zbog tog nepokolebljivog karaktera svijeta Marina postala je simbol duhovne snage. Ikone je prikazuju sa krstom u ruci, kao pobednicu nad iskušenjima i strahom, a ne kao svetiteljku koja kažnjava ljude. To je važna razlika koju često brišu narodna predanja.

Kako je Marina postala Ognjena Marija

Tokom vekova, hrišćansko poštovanje svetiteljke isprepletalo se sa mnogo starijim narodnim verovanjima vezanim za leto, sušu, oluje i gromove. Tako je među Srbima nastalo ime Ognjena Marija.

Narod je verovao da je upravo kraj jula period kada su nevremena najopasnija. Jedan udar groma mogao je da zapali kuću, štalu ili tek požnjevenu letinu. Zbog toga su ljudi prirodne sile povezivali sa pojedinim svetiteljima. Sveti Ilija postao je gospodar gromova, dok je sveta Marina u narodnom predanju dobila nadimak Ognjena Marija, jer se njen praznik vezivao za vatru, munje i ljetnje žege.

Važno je, međutim, naglasiti da Srpska pravoslavna crkva ne uči da je sveta Marina sestra Svetog Ilije niti da kažnjava ljude vatrom. To pripada bogatom sloju narodnih verovanja koja su se prenosila s kolena na koleno i predstavljaju deo srpske etnološke baštine, ali nisu deo crkvenog učenja.

Upravo zato se danas često kaže da Ognjena Marija ima dva lica – jedno liturgijsko, koje govori o velikomučenici Marini, i drugo narodno, koje govori o zaštiti od požara, gromova i velikih nepogoda.

Zašto se već večeras sklanjaju igle i makaze

Jedan od najzanimljivijih običaja vezan je upravo za veče uoči praznika.

Naši preci nisu računali početak praznika od ponoći, već od zalaska sunca prethodnog dana. Kada bi pao mrak, prestajali su gotovo svi poslovi u kući. Žene su ostavljale šivenje, vez, pletenje i predenje. Igle, makaze, vretena i drugi oštri predmeti sklanjani su na sigurno mesto, a započeti ručni radovi ostavljani za neki drugi dan.

U pojedinim krajevima Srbije vjerovalo se da rad sa oštrim predmetima u noći uoči Ognjene Marije simbolično “seče” mir u kući i priziva nepogodu. Zato su starije žene govorile da je bolje ostaviti i najhitniji posao nego rizikovati da se praznik dočeka u radu.

Etnolozi smatraju da ovakvi običaji potiču iz vremena kada su veliki praznici predstavljali retke trenutke odmora u napornom seoskom životu. Zabrane rada nisu imale samo religijsko značenje, već su ljudima davale priliku da zastanu, okupe porodicu i makar jedan dan provedu bez teških poslova.

Pogled u nebo koji je značio mnogo više od radoznalosti

Postoji jedan običaj koji se i danas prepričava u mnogim selima.

Kada padne noć uoči Ognjene Marije, stariji ljudi izlaze ispred kuće i posmatraju nebo. Nekada to nije bio izraz praznoverja, već pokušaj da se na osnovu prirode nasluti kakav će biti nastavak leta.

Ako bi nebo ostalo vedro, zvezde jasno sijale, a vazduh bio miran, govorilo se da će godina biti rodna i bez velikih nepogoda. Ukoliko bi se pojavilo sevanje bez kiše ili daleka grmljavina, ljudi su verovali da predstoji period oluja, suše ili požara.

Danas znamo da takva verovanja nemaju naučnu osnovu, ali predstavljaju dragoceno svedočanstvo o tome koliko je čovek nekada bio povezan sa prirodom. Od vremena je zavisio opstanak cijele porodice, pa nije čudo što se svaki oblak posmatrao sa posebnom pažnjom, prenosi Ona.