Marko Janketić: Šta me brine poslije “Dare iz Jasenovca”

“Miša, moj otac, svojevremeno je igrao pukovnika Tomića, čuvenog ustaškog ozloglašenog čovjeka. Tada su nama u Crnoj Gori neka djeca obila kuću pod izgovorom – Ovom ustaši ćemo obiti kuću. Meni je mnogo ljudi poslije filma ‘Dara iz Jasenovca’ prišlo na ulici i reklo da me više ne vole zbog uloge koju sam odigrao.

U jednu stranu to bih mogao da shvatim i kao kompliment u smislu – dobro si odigrao ulogu, a s druge strane je potpuno zabrinjavajuće što to ne izgovaraju djeca, već odrasli, formirani ljudi”, priča Marko Janketić u velikom intervjuu za Nova.rs, osvrćući se na burne reakcije na film “Dara iz Jasenovca”, u kome tumači lik Maksa Luburića, ustaškog oficira i zapovjednika sistema koncentracionih logora u NDH.

Od kako je film “Dara iz Jasenovca” premijerno emitovan na televiziji digla se velika prašina i ne sliježe se.

I dok jedni i dalje film smatraju promašenim “jer je to sve u Jasenovcu bilo mnogo surovije”, drugi ga smatraju pretjeranim i tendencioznim. Ono što, međutim, niko ko je gledao film ne može da ospori je maestralna gluma male Dare, kao i Marka Janketića koji je briljirao u ulozi Vjekoslava Maksa Luburića.

Marko Janketić u ulozi Vjekoslava Maksa Luburića

I možda sada Janketiću i negoduju prolaznici, kako sam kaže, i vjerovatno nije prijatno. Ali, kad toliko uspijemo da zamrzimo glumca u ulozi negativca to znači samo jedno – uradio je đavolski dobar posao.

Našli smo se u Tašmajdanskom parku, a iako ideja i nije bila da govorimo samo o filmu, razgovor je neizbježno njime počeo, piše Nova.rs.

Marko Janketić odmah je objasnio iz kog ugla nikako ne želi da govori na temu Jasenovca kao i šta ga u cijeloj halabuci oko filma najviše izluđuje.

“Ne mogu da pričam o političkim temama koje su vezane za ‘Daru iz Jasenovca’. O ustašama i četnicima kojima se nije dopao film. Jedni kažu da je previše blag, a drugi da smo pretjerivali, to je sve četnička propaganda. Ne želim da se valjam po tom blatu i toj prljavštini. Želim da se zaštitim od svega što može da me kontanimira, ne želim sebe uopšte da spuštam u tu “septičku jamu”. Ne želim da se bavim prepucavanjima i komentarima. Svako ima pravo da napravi film kakav on misli da je najbolji. Ja podržavam i ‘Aidu’, može da se napravi film o ‘Oluji’. Neka se napravi film i o žrtvama četnika, moja porodica je od toga stradala. Pravite filmove, mi glumci jedva čekamo, ja ću svaku ulogu da igram, da zaradim neki novac, jer su nas sveli na “prosjački štap”. Samo neka prave filmove i neka se prepucavaju, ali ne preko grbače glumaca”.

Kakve su reakcije ljudi na ulici poslije filma? Da li si se susretao sa komentarima?

“To me je pitanje asociralo da prvo ispričam ovo. Miša, moj otac, svojevremeno je igrao pukovnika Tomića, čuvenog ustaškog ozloglašenog čovjeka. Tada su nama u Crnoj Gori neka djeca obila kuću pod izgovorom – Ovom ustaši ćemo obiti kuću. Meni je mnogo ljudi poslije filma ‘Dara iz Jasenovca’ prišlo na ulici i reklo da me više ne vole zbog uloge koju sam odigrao. U jednu stranu ja bih to mogao da shvatim i kao kompliment u smislu- dobro si odigrao ulogu, a s druge strane je potpuno zabrinjavajuće što to ne izgovaraju djeca, već odrasli, formirani ljudi”.

Koliko je za tebe značajno da u svojoj biografiji imaš i jednu ovakvu ulogu?

“Mislim da je za glumca važno da širi svoj glumački dijapazon i da se bavi različitim žanrovima i različitim ulogama. Da se bavi stvarima koje njega lično zanimaju, nekim problemom koji se i samog glumca tiče. Prosto kada se to desi imaš mogućnoost da potpuno uđeš u ulogu i dočaraš je najbolje. Meni je bilo izazovno da se bavim osobom kao što je Maks Luburić. On je na mnogim fotografijama koje sam gledao prilikom pripreme za samu ulogu uvijek bio nasmijan i vedar. Za ustaše je on heroj, za neke je ljepotan, nekima ljigavac, sve je do posmatrača… činjenica je, međutim, da se radi o jednom patološkom liku. Mi smo svi ovdje na Balkanu skloni tome da negiramo sve “svinjarije” koje je neko u naše ime uradio, a to je odraz jedne civilizacijske nezrelosti. Ne mogu ja da osjećam kompleks zbog nečega što je Ratko Mladić uradio. Meni samo može da bude žao i da osjećam jednu dozu odgovornosti, kako bih objasnio nekome da to nismo svi mi, Srbi, da je to samo pojedinac.Mi, kao narod smo kategorični, krezavi, ne kupamo se i kada to nekome kažeš on se odmah uvrijedi. To je zamjena teze. Kada mi neko kaže: “Zašto ne kritikuješ Hrvate ili Bosance?”, pa želim da gledam prvo svoje dvorište i bavim se svojim problemima. U tom smislu smo mi zagađeni, a ja ne želim da učestvujem u tome i tim političkim gađanjima”.

Šta ti je bilo najteže da izneseš, tj. da razumiješ, kad pričamo o liku Maksa Luburića i uopšte o ljudima koji su činili sve te monstruozne zločine?

“Meni je fascinantno bilo da su ljudi koji su počinili te zločine i ubijali, imali i porodice – žene, djecu. Nije mi jasno kako neko može da njeguje svoju porodicu i njeguje spopstveno dijete, a da uzme malu bebu u ruke i tresne je o pod ili da joj prospe mozak. S te strane meni to nije jasno. Nisam ni ulazio u ulogu do kraja, to su prosto mistifikacije… a oni koji kažu da potpuno ulaze u svoju ulogu, oni od glumačkog posla prave ‘bauk’. Imaš glumački zadatak i neku radnju, i uz pomoć glumačke imaginacije uradiš taj zadatak. A to što doživiš na snimanju i saživiš se sa svakom ulogom koju tumačiš, nikada ne izbaciš iz sebe, što je i normalno jer je to neki glumački kapital, od toga ne treba bježati. To je isto kao i sve one ružne stvari koje se dešavaju u životu, sve je to dio glumačkog kapitala koji koristiš i to je dio moje riznice iz koje eksploatišem materijal kada pravim uloge. To je nešto čega se ja nikada ne bih odrekao, jer to nisu traume”.

Jedno od pitanja o kojima se razglabalo po društvenim mrežama je- zašto je ovaj film baš sada ugledao svjetlost dana…

“Misliš da će ikada biti pravo vrijeme da se ovaj film predstavi? A to što se kod nas čim su izbori, odmah iz naftalina izvlače sve gadosti koje smo radili jedni drugima, to je druga priča. To se odnosi i na Hrvatsku i na Bosnu. Oni izvlače sve te stvari i gadosti i tako manipulišu. Moram da spomenem da su mom ocu četnici ubili majku, pa su tog istog čovjeka proglasili za sveca. Moj otac je našao kapacitet da oprosti i da ne mrzi. I sam on je imao prijatelje čiji su rođaci bili četnici, ali kako se izdigao je užasno teško jer je za to potrebna ogromna duhovna i intelektualna snaga. Kod nas se njeguje ta mržnja. Ne budi film mržnju, nego smo mi slabi… nemamo snage da se suočimo sa time. Evo kada naši budu gledali “Aidu”, odmah će reći to je propaganda. Odmah mislimo da nas kao narod neko okrivljuje, a to nije tačno. Tu su na stub srama stavljeni određeni ljudi, pojedinci koji su to radili. To je jedna vrlo kompleksna tema. Ja se ne identifikujem ni sa jednim lošim čovjekom. To je teško. Moj divan drug Goran Bogdan, koga ja neizmjerno volim, dečko koji je pun ljubavi, imao je probleme jer dolazi iz kraja gdje su većinom ustaše. I zbog toga je uvijek imao probleme i ovdje kod nas i u Hrvatskoj. Ima svoj itegritet i voli ljude i baš ga briga za sve. Ovaj film mnogi nisu mogli da pogledaju, jer se većina nas identifikuje sa dželatima. Problem je u tome što se niko ne identifikuje sa tim žrtvama, već sa dželatima. Priča je o žrtvama i ljudima koji su masakrirani. Za mene žrtva nema ni naciju, ni vjeru. Ko može da podrži zločine i ubistva!? Ja nemam problem, ja uvijek igram svaku ulogu koja ima smisla. Ja nisam bijesan zbog komentara, samo sam nesrećan. Nikada nisam imao dilemu da li da odigram ulogu koja mi je ponuđena, ali se jesam premišljao iz glumačkog ugla, odnosno vezano za to da li ću moći da odigram ulogu.

Kako je bilo raditi sa Biljom Čekić koja je savršeno iznijela lik male Dare?

“Ona je toliko jedno čudno, blagorodno biće… kao neki mali anđeo. Ta djeca sa sela su stidljiva, ali ona od malena znaju sve… da muzu krave, da rade mnoge zemljoradničke poslove i sve druge. Ljudi ovdje vole da se rugaju tome, a poslije Drugog svjetskog rata, sva ta elita, ti glumci, pravnici, doktori, svi su oni došli sa sela. Moj otac je 1948. došao sa samo 10 godina. Završio je književnost, pa glumu, a došao je iz sela gdje je čuvao goveda. Svi ti značajni ljudi su došli sa sela. I to su svi ljudi puni motivacije i želje da od svog života naprave nešto lijepo”.

S obzirom na to da mala Bilja nema glumačko iskustvo, a da je tematika filma dosta teška, da li si imao bojazni kako bi emotivno mogla da doživi cijelo snimanje?

“Nisam imao scene sa njom, ali glumci su generalno djeca, a gluma je igra. Sjećamo se svi kada smo bili mali pa zamišljamo da smo neki likovi… ono kad smo se recimo igrali indijanaca i kauboja. Ti se zaigraš u punom uvjerenju da je to istina. Ja inače ne podržavam školice glume i ne mislim da je to na bilo koji način moglo loše da se odrazi na nju. I neki njeni rođaci su nastradali u Jasenovcu. Kada bismo više slušali te ljude koji su preživjeli taj pakao i rođake svih žrtava… Ne izuzimam nikoga tu, to je univerzalna kategorija, patnja je ista za svaki narod. I ta kampanja da se pomogne djevojčici je malo ružna…. jer što joj neko nije pomogao ranije, nego baš sada!? Kod nas je sve podložno političkim varijantama, a ljudi koji su lažni humanisti se bave ljudima. Ja bih naš život uporedio sa šumom, dok oko nas vrebaju razne zvijeri. Podsjetio me je na to čuveni komad Ostrovskog “Šuma”. Kao da živimo u nekoj basni i tačno može da se razazna ko je koja životinja od nas ljudi. Mi se ovdje dijelimo ili na četnike i pratizane ili na one koji su za Obrenoviće i Karađorđeviće, Partizan ili Zvijezdu, za SNS ili opoziciju. Mi smo u stvari
jedno podijeljeno društvo, koje se bavi samo pukim preživljavanjem”.

Koja je cijena koju kao glumac moraš da platiš? Da li ti se čini da je ponekad previsoka?

“Ovaj posao košta i to mnogo. Postoje ta neka stara pravila, da su svi glumci alkoholičari, a glumice kurve i to je toliko površno. Glumci piju, da. Glumcima je rad u pozorištu terapija, a poslije svega uzmemo piće, što nam dođe kao terapija za terapiju. Teško je ljudima koji se bave ovim poslom a nemaju dovoljnu širinu, da shvate koja je ovo vrsta posla. Ljudi naš posao shvataju kao neko zezanje, mi smo realno postali estrada, postali smo zabavljači. Ljudi nas tako doživljavaju zato što ne idu u pozorišta, i zato mnogi i ne znaju šta je prava gluma. Filmje jedan doživljaj, ali pozorište je esencija. Taj tempo života glumaca košta. Rad po 12 sati dnevno, svaki dan zaradiš neke pare, ali ništa značajno. Da je Nebojša Glogovac bio rođen u nekoj zapadnoj zemlji,on bi bio milioner. Ostavio bi svojoj djeci vile, kuće i svašta nešto. Ovdje kada umreš kao glumac, ostane ti stan, auto i toliko”.

Zašto je kod nas sve toliko loše?

“Nije nama ovako loše zato što su političari loši, nego zato što smo mi loši. Sjećam se rečenice upokojenog patrijarha Pavla. Kada su ga pitali kada će nam biti bolje, a on je rekao: “Biće nam bolje, kada mi budemo bili bolji”. To znači da nam nije dobro. Kod nas je svaka vrsta autoriteta podložna devalvaciji, a to je zato što mi živimo u inflaciji morala i duhovnosti… dotakli smo dno. Ovo što se nama dešava je jedna ludnica… ovdje se od smrti jednog velikog umjetnika, Đorđa Balaševića, pravi politička prepirka na društvenim mrežama. Čovjek koji je umio da izbriše sve razlike. Citiram ga: “Govorim iskvarenu verziju hrvatskog”… ko nema osnovno obrazovanje, ne može da shvati šta je on u stvari htio da kaže i koja je bila njegova poruka. Ljudi su ga odmah napadali. U njegovu čast su u Zagrebu napisali “bećarac” na ćirilici. Zašto? Pa zato što ljubav i iskrena emocija prevazilazi svako zlo. To je čovjek kojije promovisao toleranciju i ljubav. Bio je genije, vrhunski pjesnik. Moje mišljenje je da samo možemo svi mi da budemo srećni što smo živjeli u vremenu kada je on stavrao. Ničeg lošeg, ničeg podmuklog u njegovom radu, a od njega su uspjeli da naprave jednu primitivnu političku temu. To nam samo govori da smo miljama daleko od civilizacije. Ljute se na njega što je govorio da je Sarajevo četri godine masakrirano… ja ne umanjujem te zločine koji su se dešavali tamo, za mene je to isti ološ. Vjerujem da će poslije moje priče biti da ja nisam dovoljno veliki patriota, a iskreno me boli du*e šta će ljudi da kažu. Mi ćemo od bureka sa sirom napraviti nacionalnu svađu, sve je otišlo u patologiju”.

Šta misliš da je glavna stvar koju smo zaboravili kao ljudi?

“Zaboravili smo na to šta je ljubav. Ljubav je jedna kategorija koja nema nikakvog značaja više. Pritom, tu ne mislim na ljubavni odnos između dva partnera, nego na ljubav kao takvu. Na ljubav prema ocu, majci, prijatelju, bratu. Ljubav prema domovini, ali ne govorim o nacionalizmu, već o rodoljubulju i patriotizmu. Ljubav prema tradiciji, ljubav prema različitim ljudima. Mi smo se otuđili i ne znamo ko smo više i zato sada gradimo svoj identitet na nekim mitovima. Istina je u stvari da smo mi svašta, i Germani i Sloveni i Turci, Kiprani, Italijani i to je potpuno nebitno… Identitet gradiš na svojim djelima, a zaboravili smo to. Ovdje se ljudi više ne bave sobom, jer nemaju svoje živote. Bave se samo drugima čak i kad o njima ne znaju baš ništa. Kad sam bio mlađi dok sam još imao tu vrstu mazohizma, pa sam čitao šta ljudi misle o meni, baš sam bio razočaran jer su me ljudi vrijeđali i pisali svašta, a ne znaju me. Mi smo nezadovoljni užasno, ljuti smo i nemamo svoj život, zato rijaliti kod nas prolazi fenomenalno”.

Ti si dijete iz čuvene glumačke porodice, a tvoji roditelji ostali su zajedno do kraja. Koje su to vrijednosti koje su oni prenijeli tebi i šta je to čemu ćeš možda sutra učiti i svoje dijete?

“Nemam pojma, to je za mene enigma. Apsolutno ću se truditi da moje dijete odrasta onako kako sam ja odrastao. Odrastao sam u ljubavi, ali ne u kontekstu da budem razmažen, već u odnosu punom razumijevanja i ljubavi. Takav sam odnos imao sa roditeljima da stvarno nisam morao ništa da krijem niti da ih lažem. Moj otac je mene mogao sve da pita i da uvijek dobije iskren odgovor. Nije bilo jednostavno, ali smo održavali to tako i pomagali jedni drugima. Nikada nismo odustali jedni od drugih. Ljudi se boje da formiraju porodicu jer prvo- nemaju novca, a drugo- zaboravili su zbog čega se formira porodica. Ne pravi se porodica zbog tradicije, nego zato što nekoga voliš, pa iz te ljubavi imaš potrebu da se rodi neko biće. Uvijek sam umio da prepoznam jedan od parametara za odnos sa djevojkom- to je ono kad zamišljam na koga bi dijete ličilo, čiji bi nos imalo, oči, karakter. A kad god zamislim svoje dijete, zamislim boljeg sebe. Danas se ljudi ne bave svojim odnosima, već pukim preživljavanjem, a onda dođe do razvoda”.

Kako izgleda tvoj život posljednjih godinu dana? Šta ti je korona uzela?

“Prvo su nas zatvorili i tokom tog prvog talasa sam ostao bez novca, i potrošio sam svu ušteđevinu. U jednom trenutku su nas pustili jer su predosjetili da će nastati društveni nemiri. Mi smo i prije korone živjeli teško, a sada je još gore. Mnogo ljudi iz privatnog sektora je dobilo otkaze, a kolektivno nezadovoljstvo će tek da kulminira. Mislim da će biti porast kriminala, a pogotovo su ugroženi ljudi koji imaju porodice. Kako da nahrani djecu? Baš tako izbezumljen će izaći na ulicu i opljačkati prvu trafiku, a sve to će uraditi iz nemoći”.

Šta trenutno radiš? Ima li posla?

“Trenutno snimam seriju “Tri muškarca i tetka” i “Ubice moga oca”. Trenutno radim i pristojno prihodujem, za naše uslove. Igram u pozorištu koliko nam dozvoljavaju i sakupljam novac za neku novu nedaću jer smo mi šampioni u tome. Doduše neću mnogo da se žalim jer je u Evropi mnogo gora situacija. Mnogi moji prijatelji su se vratili iz Amerike zbog svega. Trenutno živim na setu i u kući, trudim se da mi posao bude neki ventil. Maštam, a to me održava”.

O čemu maštaš?

“Maštam da renoviram dio kuće, da usrećim svoju mamu, da joj nešto lijepo kupim ili da joj dam neke parice da sredi svoj stan… to su prosto moje male satisfakcije. Ispunjavaju me neke moje male radosti u suštini”.

U kojim trenucima ti najviše nedostaje otac?

“U svakom trenutku i uvijek. nema dana da se njega ne sjetim. Svakodnevno imam dijaloge s njim, a siguran sam da svako ko je izgubio nekog bliskog to isto radi. Trudio sam se da moja bol ne preraste u očajanje i da prosto radim onako kako bi moj otac volio i želio. Međutim, mnogo je drugačije kada izgubiš dijete, ali ovako kada je neki prirodni slijed događaja, kada roditelji napuštaju svoju djecu to je na žalost ono što negdje moramo i da očekujemo u nekom trenutku, mada se sa time nikada ne pomirimo”.

Ostavite komentar: