„Rekli su mi da ćutim da ne bi mislili da sam luda“: Zašto se i dalje stidimo odlaska na terapiju?

12.10.2026. | 20:15 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Rekli su mi da ćutim jer će ljudi misliti da sam luda, ovako urednica magazina „Lola“ Brankica Raković opisuje reakcije na svoje iskustvo sa terapijom. Iako se o mentalnom zdravlju danas govori više nego ikada, predrasude nisu nestale.

Dok se pojmovi poput depresije i anksioznosti olako koriste u svakodnevnom govoru, oni koji se zaista suočavaju sa psihičkim poteškoćama i odluče da potraže pomoć i dalje rizikuju da budu meta osude. Posebno zabrinjava što se sve ozbiljniji problemi mentalnog zdravlja javljaju kod djece i adolescenata.

„Ja se sjećam kada sam prvi put progovorila o tome jer sam bila na terapiji lijekovima, ljudi su rekli da to ne govorim jer će ljudi misliti da sam luda“, rekla je Rakovićeva za ATV.

Uprkos prevrtanju očima, ružnim komentarima i nevjerici pojedinaca, odlučila je da o svom iskustvu govori javno. Kako ističe, takav pristup imao je mnogo pozitivniji efekat nego što je mogla očekivati.

„Svaki put kada ja progovorim o tome i pričam o svom iskustvu sa psihoterapijom, kada govorim o svojim anksioznim napadima ili dok sam pričala o tome kako sam bila na terapiji i kako sam se sa nje skinula, bez obzira na to što ima prevrtanja očima, ružnih komentara i ljudi koji ne mogu da vjeruju da ja o tome javno pričam na taj način, mnogo je više onih koji su zbog mene otišli na psihoterapiju i koji su osjetili da nisu sami“, rekla je Rakovićeva.

Za neke je upravo strah od osude razlog zbog kojeg pomoć traže tek kada problemi postanu ozbiljniji.

Dijagnoze se olako lijepe, a oni koji ih imaju nailaze na osudu

Psihoterapeut Irena Spasojević upozorava da se ozbiljni pojmovi iz oblasti mentalnog zdravlja često koriste olako, zbog čega se gubi svijest o njihovoj težini.

„Mnogo smo popularizovali pojmove kao što su anksioznost, depresija, psihopata, narcis… Ti su nam pojmovi postali gotovo svakodnevni da uopšte nemamo svijest o težini tih riječi i šta ti pojmovi zaista nose. Previše ih olako koristimo, a sa druge strane zaista postoji osuđujući momenat kada se lična dijagnoza i terapija iznese u javnost“, rekla je Spasojevićeva.

Problem je u tome što se dijagnoze olako pripisuju drugima, dok se ljudi koji zaista imaju probleme sa mentalnim zdravljem često posmatraju kroz prizmu predrasuda. Takav odnos može dodatno otežati odluku da se potraži stručna pomoć i otvoreno govori o ličnim poteškoćama.

Sve složeniji problemi mentalnog zdravlja kod djece

Posebno zabrinjavaju izazovi sa kojima se suočavaju djeca i adolescenti. Stručnjaci upozoravaju da je rad sa najmlađima sve kompleksniji, a da se pojedini ozbiljni problemi mentalnog zdravlja javljaju u ranijem životnom dobu nego što je to ranije bio slučaj.

Predsjednica Upravnog odbora Društva psihologa Republike Srpske Ivana Zečević ističe da se stručnjaci suočavaju sa sve zahtjevnijim slučajevima.

„Sve je kompleksniji rad sa djecom i adolescentima. Neki problemi u mentalnom zdravlju koji su prije bili karakteristični da se javljaju u odrasloj dobi sada se javljaju mnogo ranije u dječijoj dobi, kao što su različiti poremećaji ličnosti i ona najteža oboljenja mentalnog zdravlja, psihoze“, rekla je Zečevićeva.

Da djeca i mladi imaju sve veću potrebu za podrškom potvrđuje i iskustvo savjetodavne linije „Plavi telefon“, kojoj se obraćaju zbog različitih životnih teškoća, nasilja i problema povezanih sa mentalnim zdravljem.

Savjetnica ove linije Maja Kovačević navodi da se značajan dio poziva odnosi upravo na ove teme.

„Svako četvrto dijete se nama obratilo za pomoć sa mentalnim zdravljem, odnosno sa nasiljem i temama suicida“, rekla je Kovačevićeva.

Ovi podaci i iskustva stručnjaka ukazuju na značaj pravovremene podrške djeci i adolescentima, ali i na potrebu da roditelji i okolina ozbiljno shvate promjene u njihovom ponašanju. Povlačenje u sebe, dugotrajna tuga i druge emocionalne poteškoće ne bi trebalo automatski pripisivati prolaznim fazama odrastanja.

Kada je vrijeme da potražimo pomoć?

Tuga, strah, zabrinutost i druga neprijatna osjećanja sastavni su dio života. Njihovo prisustvo samo po sebi ne znači da osoba ima psihički poremećaj. Međutim, važno je prepoznati kada tegobe traju duže, postaju intenzivnije i počinju da utiču na svakodnevno funkcionisanje.

Dugotrajna bezvoljnost, osjećaj besmisla, apatija, problemi sa snom i apetitom, kao i promjene u seksualnoj želji koje traju sedmicama mogu biti upozoravajući znaci da je potrebno potražiti stručnu pomoć.

Razgovor sa prijateljima i porodicom može biti dragocjen, ali njihova podrška ne može uvijek zamijeniti pomoć psihoterapeuta ili psihijatra. Važno je i razumjeti da traženje pomoći ne znači da je neko slab, već da je prepoznao problem i odlučio da se njime pozabavi.