“Odaje” ih hrana, inače su kao domaći: Banjalučka “integracija” prošla drugačije nego što se mislilo FOTO

30.04.2026. | 06:56

Razliku vidite kad napune korpu, a inače se i mi na njih i oni na nas sve više navikavaju. Tako kaže prodavačica u jednom banjalučkom marketu blizu gradilišta na kojem uglavnom rade građevinci iz Kine.

Radmila Petrović svakodnevno se s njima susreće za kasom, a za BL portal priča da upravo ti susreti otkrivaju da strani radnici, uprkos hiljadama kilometara udaljenosti, pokušavaju da dio svoje tradicije sačuvaju bar kroz ishranu.

„U početku nam je svima bilo neobično, ali sada smo se već navikli. Svakog dana nam dolaze da kupuju i odmah smo primijetili razliku u njihovim korpama – najčešće traže velike količine riže, specifično povrće i neke začine koje ranije niko od mještana nije tražio“, priča Radmila za BL portal.

I nisu samo artikli u korpi različiti, razlike su vidljive i tokom radnog vremena, dodaje Radmila. Dok su domaći majstori decenijama prepoznatljivi po brzoj hrani „s nogu“, radnici iz Azije praktikuju drugačiji pristup toplom obroku.

„Nerijetko na pauzama vidimo kako, umjesto onog našeg klasičnog ‘zidarskog sendviča’, oni koriste posude sa unaprijed pripremljenim kuvanim jelima. Drže se svojih prehrambenih navika čak i usred radnog dana, a iako ne govorimo isti jezik, sporazumijevamo se osmijehom i gestikulacijom“, kaže Radmila.

Trivić: Integracija prošla “bezbolno”

Dok statistika Zavoda za zapošljavanje RS poklazuje čak 1.059 izdatih radnih dozvola u prva tri mjeseca ove godine, priča o stranim radnicima u Banjaluci prestaje biti samo priča o brojevima. Fokus se seli na njihovu svakodnevicu, ali i uklapanje i privikavanje na sredinu u koju su došli.

Vlasnik banjalučke kompanije “Krajina Klas”, Saša Trivić, u čije pekare strani radnici već odavno dolaze, kaže da je  integracija stranaca prošla mnogo bezbolnije nego što se predviđalo.

„Kada nema dovoljno ljudi na domaćem tržištu, zapošljavaš one koji hoće da rade. Trenutno su najviše angažovani u građevini i prerađivačkoj industriji. Svaki strani radnik dođe sa ciljem da zaradi i sa njima nema problema – prave iste rezultate kao i domaći radnici. Ono što je najzanimljivije jeste da se druže sa domaćim radnicima i poslije posla. Uopšte nisu isključeni iz okoline“, kaže Trivić za BL portal.

On priznaje da su poslodavci gajili određene predrasude koje je praksa demantovala.

„Očekivali smo da će biti puno veće kulturološke razlike, ali pokazalo se da su nam ljudi iz, recimo, Indije, dosta slični. Zanimljivo je da oni za nas kažu da smo hladni ljudi, dok mi za sebe mislimo da smo izuzetno topli i gostoljubivi“, zaključuje Trivić.

Nikolić: Pouzdani radnici koje administracija „koči“

Slična iskustva dijeli i Tihomir Nikolić, vlasnik firme „Tehnomerkur“, jedan je od investitora koji je rješenje pronašao u saradnji sa agencijama za uvoz radnika. Na njegovom gradilištu trenutno radi deset radnika iz Kine.

„Oni su vrlo pouzdani, odgovorni i vrijedni. Iako su tu tek dva mjeseca, na gradilištu su se već pokazali kao pravi profesionalci. Još je rano reći koliko su se duboko uključili u lokalnu zajednicu, ali njihov doprinos projektima je neupitan“, ističe Nikolić.

Ipak, put od ugovora do prvog radnog dana na skeli trnovit je i dug.

„Proces dobijanja radnih dozvola je poprilično komplikovan i traje otprilike četiri mjeseca. To je predug period za građevinske projekte”, dodaje Nikolić.

Što se tiče snalaženja u gradu, olakšavaju im prevodioci ili vođe grupa, ali osmijeh i gestikulacija na gradilištu, kaže Nikolić,  postaju univerzalni jezik saradnje.

Sindikat: Posljedica zanemarivanja domaćeg radnika

Dragana Vrabičić, predsjednica Građevinskog sindikata Republike Srpske, podsjeća da je uvoz radne snage direktna posljedica odlaska naših ljudi koji više neće da rade za minimalac.

„Naši ljudi su shvatili da vrijede više. Poslodavci su sada primorani da uvoze radnu snagu iz zemalja gdje im naša najniža plata nešto znači. Era rečenice ‘ako nećeš ti, ima ko hoće’ je prošlost, jer sada tog ‘nekog drugog’ moramo tražiti hiljadama kilometara daleko“, kaže Vrabičićeva.

U svakom slučaju, sa kvotom od 2.000 radnih dozvola predviđenih za ovu godinu, jasno je da će radnici iz dalekih zemalja postajati sve više “domaći” na banjalučkim ulicama.

Nikola Simić, BL portal