Kako prepoznati da dijete trpi nasilje VIDEO

Slušati i osjećati svoje dijete jedini je način da prepoznamo da li ono trpi neku vrstu nasilja u društvu koje je decenijama unazad bilo vrlo tolerantno prema njemu, rekla je psiholog Ana Mirković.

Kada samo dijete ne prepoznaje da trpi neku vrstu nasilja od nekoga koga smatra za autoritet veoma je teško i roditelju da prepozna kod djeteta da je izloženo nasilju, rekla je za RTS psiholog Ana Mirković.

“Važno je da razumijemo socijalni kontekst. Mi živimo u kulturi koj je veoma tolerantna na nasilje. Svako od nas je bio izložen nekoj vrsti nasilja od verbalnog, preko emocijonalnog do fizičkog. Sjećam se da je bilo fizičkog nasilja od nekih nastavnika u školi koje ja nisam ni prijavljivala jer u društvu u kome je nasilje uobičajeno vi na nasilje i ne reagujete”, kaže Mirkovićeva.

Ona kaže da je ovih dana kada se o nasilju toliko govori istovremeno od drugara, ozbiljnih sportista, čula kako kažu da su postali tako dobri jer ih je trener šamarao, da je u školi bilo sasvim regularno da vas nastavnik tuče jer kako bi inače postalli dobri ljudi.

“To nam goori da smo mi toleramtni na nasilje i ako dijete ne primjećuje nasilje, naročito ako je nasilnik osoba kojoj vjeruju, koga smatra za očinsku figuru i autoritet, onda je za roditelja teško da prepozna ako nema promjena u dječijem ponašanju”, kaže psiholog Ana Mirković.

Kada se dešava nasilje, roditelj to često prepozna jer osjeća svoje dijete. On to vidi po tonu glasa, po stavu tijela, po promjeni u spavanju, jelu..

“Vi vidite da vašem djetetu njije dobro ali ako dijete ne osjeća nasilje i to smatra uobičajenim onda je roditelje u problemu”, objašeava.

S druge strane imate i preambiciozne roditelje ili roditelje koji vjeruju u apsolutnu poslušnost kao metod vaspitanja.

Prema njenim riječima postoje 4 vrste socijalne vještina koje kada ih razvijamo kod svoje djece možemo da ih zaštitimo od svake vrste nasilja.

“Prva je samoaktualizacija koja pomaže djetetu da ostavir svoje kapacitete. Drugi je samokontrola, treća je kolaboracija i ako roditelj preambicozno želi za dijete ono što on misli da je dobro za njega a dijete u tome pati onda tu nema nikakve sardnje a samim tim ni empatije, kao četvrte osobine. I onda se dijete vrti u krugu nasilja što od roditelja koji tjera dijete na nešto što ne želi, što od drugih ljudi a takav roditelj sigurno neće primijetiti da mu dijete trpi nasilje”, kaže Mirkovićeva.

Prve nagovještaje da nešto nije u redu između djeteta i osobe koja bi trebala da ga nečemu podučava je razgovor sa djetetom o tome kako je provelo dan, čas, trening. Dijete iz straha može da krije nasilje, i to često radi jer ga na to tjera društvo koje je često osuđujuće prema žrtvama.

“Mi kao društvo nemamo empatiju za žrtve i to ne samo za žrtve seksualnog nasilja već i fizičkog nasilja, emocionalnog nasilja. Ovo je permanentna tema za medije jer je važno da provjerimo koliko je društvo spremno da podrži žrtve. Mladi koji često trpe digitalno nasilje mi kažu ‘ali to je samo emocionalno nasilje’ i to je strašno”, kaže psiholog Ana Mirković.

Sistem mora da uvede procedure za zaštitu djece jer mnoga djeca ne samo da odustaju od svojih talenata već kada se desi nasilje ona odustaju i od razvoja sebe.

“Na neki način odustaju i od života jer nikada više neće biti ista osoba. Mi mijenjamo tok života djetetu kada se nasilje desi a mi na njega ne reagujemo blagovremeno. Najvažnije je da roditelji ne samo slušaju svoju djecu već i osjećaju. Mi decenijama ne slušamo jedni druge jer smo fokusirani na svoje ambicije, svoj ego, svoje potrebe a moramo da se otvorimo i budemu tu jedni za druge, da osjetimo i blagovremeno reagujemo”, zaključila je Ana Mirković.

 

 

Ostavite komentar: