Godine radnog staža nestale u “Oluji”: Srbi ne mogu ostvariti pravo na penziju

05.08.2025. | 07:09

Dok Hrvatsaka pompezno slavi 30. godišnjicu „Oluje“, koju zovu „majkom svih pobjeda“, oni koji su u toj „Oluji“ postradali, ni danas ne mogu ostvariti elementarna ljudska prava, među kojima i pravo na penziju.

Udoba Republike Srpske Krajine oni su bili mladi muškarci i žene, radnici u najboljim godinama. Radili su i uplaćivali doprinose. Danas se mnogima od njih to ne pika: godine radnog staža odduvala je “Oluja“. Nekad kršni Krajišnici, danas su na pragu starosti, a ne mogu u penziju: fali im staža.

Savo Štrbac, direktor Dokumentaciono informacionog centra „Veritas“, godinama podržava Srbe prognane iz Hrvatske u njihovoj borbi za radni staž.

– Firme koje su za vrijeme rata radile na području Republike Srpske Krajine plaćale su doprinose penzionom fondu RSK. Fond RSK vodio je urednu dokumentaciju o uplaćenim doprinosima. Ta dokumentacija je po prestanku RSK dospela u posjed Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ali ne i fondovi – objašnjava Štrbac.

Pošto su doprinosi bili uplaćeni, dodaje Štrbac, onda je neko radnicima morao da prizna taj staž.

– To je regulisano Zakonom o konvalidaciji, pod pritiskom međunarodne zajednice. Hrvatska je to uradila za vrijeme svog puta u evroatlantske integracije – objašnjava Štrbac.

Čim je Zagreb dobio zeleno svjetlo od Brisela, ova je obaveza “zaboravljena” ili bar “zamagljena”, kao i mnoge druge koje se tiču ljudskih prava, a koje je, bar formalno, preuzela Republika Hrvatska.

Hiljade odbijenih zahtjeva

Kako navode sagovornici Srpskainfo, problem nisu propisi, nego njihova primjena, na šta je u Saboru Hrvatske početkom godine upozorila i zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga.

–Do jula 2023. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je primio je 37. 000 zahtjeva od osoba koje pokušavaju dokazati da su prije 30 godina na prostoru tadašnje Republike Srpske Krajine radile i uplaćivale doprinose. Većina tih zahtjeva je odbijena – upozorila je Šimpraga.

Ona je podsjetila da se u postupklu za priznavanje radnog staža kao dokaz više ne priznaju zdravstvene knjižice, svjedoci, radne knjižice sa upisanim i ovjerenim segmentima radnog staža.

Narodski rečeno, traži se dlaka u jajetu i pri tom niko ne uzma u obzir da su ljudi koji traže priznavanje staža preko glave preturili rat i progonstvo i da su mnogi arhivi izgubljeni.

Kako to izgleda u praksi, opisao je Savo Štrbac, navodeći primjer svoje supruge,  koja je tokom cijelog rata radila u organima uprave. Njen zahtjev za priznavanje radnog staža dva puta je završio na Ustavnom sudu Hrvatske, piše Srpskainfo.

– Ona je imala zdravstvenu knjižicu, ali su joj u HZZMO rekli da to nije dovoljan dokaz i da je, navodno, nema u evidenciji osiguranika – kaže Štrbac.

Ovaj slučaj nije jedini koji je završio na Ustavnom sudu Republike Hrvatske, jer hiljade građana koji su do “Oluje” živjeli na teritoriji Republike Srpske Krajine, zbog diskriminatorske primjene zakona i međunaroidnih sporazuma, danas ne mogu u penziju.

Najgore stanje u Srbiji

Takvu je sudbinu doživjelo na hiljade Krajišnika koji žive u Republici Srpskoj i Srbiji, a i onih koji su se vratili u Hrvatsku. Teško je svima, ali sve su prilike da su najgore prošli oni koji su nakon “Oluje” život nastavili u Srbiji.

To što su Republika Hrvatska i Srbija, ili tačnije Savezna Republika Jugoslavija, još 1997. potpisali Sporazum o socijalnom osiguranju, obespravljenim Krajišnicima ne znači mnogo.

I ovo je jedan od propisa koji se ne primjenjuju.

S jedne strane, Hrvatska koristi sve moguće začkoljice da ospori radni staž nekadašnjim “pobunjenicima”, a s druge strane, kako navode pojedini poznavaoci prilika, ni Srbija se nije baš pretrgla da zaštiti prava svojih sunarodnika iz bivše RSK.

– Hrvatska je naslijedila teritoriju ali joj ne pada napamet da nasljedi i obaveze, a Srbija se pravi gluva iako se u periodu Republike Srpske Krajine tamo primjenjivao srpski dinar, zakoni i pravni sistem SR Jugoslavije – kaže sagovornik Srpskainfo.

U Republici Srpskoj je situacija nešto bolja, ali daleko od pravedne.

Krsto Žarković, predsjednik Udruženja Srba protjeranih iz Slavonije i Hrvatske “Krajina”, kaže da mnogi njegovi zemljaci imaju ozbiljnih problemi sa priznavanjem radnog staža. Ti problemi, tvrdi Žarković, traju godinama.

Na osnovu Sporazuma o  socijalnom osiguranju, potpisanog između Hrvatske i BiH, 2000. godine, jasno je da staž stečen u Hrvatskoj, pa i onaj odrađen u doba RSK, može priznati samo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Fond PIO Republike Srpske tu ne može ništa promijeniti – može samo primijeniti ono što je Hrvatska priznala.

– Izuzetak su borci Srpske vojske Krajine, koji su do 1999. godine, shodno čalnu 122 a Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, mogli prijaviti ratni staž. Taj im se staž “računao” duplo, isto kao i borcima Vojske Republike Srpske, i ulazio je u penzijski osnov – kaže Žarković za Srpskainfo.

Od 2000. to više nje bilo moguće i to iz najmanje dva razloga: prvo, zbog potpisanog sporazuma BiH i Hrvatske i drugo, zbog ukidanja Biroa Vlade RSK u egzilu, koji je izdavao dokumente potrebne za priznavanje “ratnog staža”.

Oni koji nisu ratovali, nego su radili u fabrikama, školama, prodavnicama, frizerskim salonima…često su ostajali bez najmanje 4 godine radnog staža, koje su ima danas presudne za odlazak u penziju.

Kako svjedoče sagovornici Srpskainfo, nekima su volšebno “izgubljene” i evidencije o stažu, koji su stekli prije rata, radeći u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u doba SFRJ.

Umru, a ne dočekaju pravdu

– Uzme li se u obzir da mnogi ljudi, nakon što su izbjegli godinama nisu mogli naći posao, ili su gazde koristile njihov položaj da ih drže neprijavljene, jasno je da su oni ostajali bez 10 i više godina staža, i to u najboljim godinama – kaže za Srtpskainfo Dalmatinac koji od 1995. živi u okolini Banjaluke.

On danas ima 65 godina i jedva je napabirčio 20-tak godina penzijskog staža, da bi dobio minimalnu penziju u Republici Srpskoj, a radio je od rane mladosti.

Pred rat je bio zaposlen u jednoj fabrici kod Šibenika, u vrijeme RSK je bio u vojsci. Ni ratni ni “obični” radni staž mu, tvrdi, nisu priznati.

Krsto Žarković objašnjava da je priča o priznavanju radnog staža komplikovana i prožeta očiglednom nepravdom i diskriminacijom.

Krajišnici koji su izbjegli u Republiku Srpsku su, kao i ostali njihovi sapatnici, mogli da “upišu” staž na osnovu Zakona o konvalidaciji, koji je 1997. godine potpisao Franjo Tiuđman.

– Propisano je da se staž za rad u RSK može dokazati radnom ili zdravstvenom knjižicom, rješenjem ili ugovorom o radu, uz 2 svjedoka ili uz pomoć drugih dokaza. Ali, taj je zakon bio na snazi samo 3 ili 4 mjeseca i mnogi nisu ni znali za njega – kaže Krsto Žarković.

POd pritiskom stranac zakon je, navodi Žarković, ponovo stupio na snagu 2022. godine, a u međuvremenu su mnogi potencijalni penzioneri pomrli, a drugi, izmučeni šikaniranjem, odustali od “ganjanja pravde”.

– Prošlo je mnogo vremena, a tokom tog vremena hrvatska država je činila sve da nas onemogući u ostvarivanju prava. Jedan od metoda je odugovlačenje postupaka, koji traju godinama  – kaže Krsto Žarković.