Krvavi posljednji čas u školi smrti! Jeziva sjećanja na 7. februar 1942. u Šargovcu

23.06.2025. | 10:16

Ustaše su krvavi pir 7. februara 1942. godine nastavile u selu Šargovac, i to ubijanjem srpskih đaka u školi, gdje se, osim Viktora Gutića, po najmonstruoznijim djelima koja ljudski um ni danas ne može da pojmi, istakao fratar Miroslav Filipović, zvani fra Sotona.

Ostavljajući pustoš u Drakuliću i potoke krv u snijegu, ustaše su krenule dalje. Na redu je bilo susjedno selo – Šargovac. Tu na scenu stupa Fra Sotona, jedan od najozloglašenijih ustaških zločinaca po brutalnosti i sadizmu.

Filipovića su mnogi zvali jedinstvenim monstrumom jer je bio i organizator i koljač.

Ono što je o Filipoviću u knjizi “Fratri i ustaše kolju” autora Lazara Lukajića zabilježeno, iz današnje perspektive je nezamislivo. Zajedno sa ustašama zločin su do detalja planirali i njihovi najbliži saradnici, među kojima je bilo mnogo katoličkih fratara, koji su bili glavni duhovni pokretač pokolja Srba.

Fra Sotona sa svojih 12 sljedbenika, kako su ih zvali apostola smrti, u krvavi pir krenuo je od škole. Prema zapisanim izjavama, bilo je jutro, između 10 i 11 časova.

U današnjoj Osnovnoj školi “Đura Jakšić” ustaše su zatekle 52 djece na nastavi. Ušli su u jedan razred i pozdravili učiteljicu i djecu.

Učiteljica Dobrila Martinović, poslije rata je dala izjavu Lazaru Lukajiću, koju je i citirao u svojoj knjizi.

– U učionicu je iznenada za vrijeme časa ušao fratar Miroslav Filipović sa 12 svojih ustaša, oponašajući Isusa Hrista i 12 njegovih apostola. Njega sam odranije dobro poznavala. Poznavala su ga i djeca jer je fratar često prolazio kroz Drakulić, Šargovac i Motike. Bio je obučen u novu ustašku uniformu. Ustaše su stale pored katedre i školske table, okrenuti prema klupama i djeci -ispričala je Martinovićeva.

Zatim je Filipović zamolio učiteljicu da izvede iz klupe jedno srpsko dijete. Učiteljica, ne sluteći šta će biti, izvela je djevojčicu Radojku Glamočanin, kćerku uglednog domaćina Đure Glamočanina, koji je tada bio u zarobljeništvu u Njemačkoj i tako preživio rat.

– Fratar je nježno prihvatio dijete, podigao ga na katedru i onda počeo polako, natenane, da ga kolje pred ostalom djecom. U učionici je nastala vriska i panika – svjedočila je učiteljica.

Užasnuta djeca su vrištala i skakala, a fra Sotona se, smireno i jezuitski, dostojanstveno obratio svojim ustašama.

– Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću da ispovijedim i razriješim svih grijeha! – vikao je Filipović.

Onda je naredio učiteljici da svu srpsku djecu izvede u dvorište. Potom je otišao u drugu učionicu, pa je i učiteljici Mari Tunjić naredio da izvede sve srpske đake. U dvorištu je, na utabanom snijegu, ukrug postavio ustaše, pa naredio djeci da trče pored njih.

Kako koje djete naleti, ustaša ga prikolje i izmrcvari. I sve tako dok sva djeca nisu poklana. Za “koljačko krštenje” ustašama su za prvo klanje najčešće podmetana djeca.

I tako su tog 7. februara 1942. godine u školi, umjesto ocjena, ispisani – jauci, a umjesto zvona – vrisak.

“Izbezumile smo se od strave i užasa koje su ustaše radile taj dan. Nakon toga, više nikad nisam bila ista osoba”, navela je Martinovićeva. Kad su poklali djecu, ustaše su krenule prema kućama da dokrajče selo. Iz učionice smrti, zakoračili su među pragove u kojima su žene držale djecu u naručju.

Svaka soba postala je ćelija za egzekuciju, svaka štala – sklonište koje nije štitilo. A, selo, kolektivni grob. U pokolju je, između ostalog, korišten i “srbomlat”.

Ustaše su posebno monstruozne bile prema srpskim djevojkama. Zahtijevali su od njih da dignu suknje, potom su ih bajonetima ubadali među noge, sve dok nisu iskrvarile.

Mili Todoroviću poklana je kompletna porodica. On je preživio pukom srećom jer u vrijeme pokolja nije bio u selu.

– Došao sam kući, a ona pusta, samo u štali krave riču. Kad sam izašao iz kuće, čuo sam kako nešto krči. Prišao sam bliže i našao oko 100 metara od moje kuće gomilu tjelesa – oko 70 ljudi, djece, žena. Jedan od njih je sjedio i ječao – ispričao je on.

On je prišao čovjeku i zovnuo ga, ali ga on nije razumio.

– Bio je posječen po malom mozgu, prepoznam ga. Na jednoj nozi cipela, a druga bosa. Od jednog malog leša učini mi se da je moja najmlađa kći i onda sam pao u nesvijest – svjedočio je Todorović.

Nakon određenog vremena, on je ustao i krenuo, a na sve strane ljudi su u dalje ječali i zvali.

– Snijeg crven naokolo, na petnaestak metara. Krenuo sam jer su ustaše dolazile, pjevajući svoju pjesmu, da provjere da li je neko ostao živ, da ga `ovjere`. Sela su ostala pusta – naveo je on.

Todorović je rekao da su ustaški strvinari iz opustjelih seljačkih domova odvukli u svoja skladišta opljačkanu hranu, vrednije dijelove namještaja, kao i stoku i živinu.

– Postoje originalne fotografije na kojima se jasno vide iskežena lica ovih čudovišta, koja u svojim krvničkim rukama drže odsječene glave ubijenih, većinom djece – svjedočenje je Todorovića zapisano u knjizi “Fratri i ustaše kolju”.