FOTO: BL PORTAL
Dijete bez svijesti, a Boško kuću treba pronaći: Najteži minuti vozača banjalučke Hitne pomoći FOTO/VIDEO
13.10.2026. | 14:48
Dodaj BL Portal kao Google izvor
Dok pokušava da pronađe kuću u kojoj je dijete bez svijesti, nekako prođe kraj automobila koji se ne sklanjaju uprkos sireni i stigne do pacijenta kroz banjalučku gužvu, Boško Vujinović ne smije sebi da dozvoli grešku. U sanitetskom vozilu iza njega su ljekari i medicinski tehničari, a često i čovjek kojem treba spasti život.
Boško već 16 godina radi kao vozač Hitne pomoći u Banjaluci. Za volan je sjeo sa 23 godine, a danas, nakon ko zna koliko intervencija i kilometara, kaže da bi ponovo izabrao isti poziv. U startu priznaje i lošu stranu svog posla – neki prizori, kako kaže, ostaju u sjećanju dugo nakon završetka smjene, posebno oni u kojima se radi o djeci.
„Kada su djeca ugrožena i povrijeđena, to je baš teško. I mi imamo djecu. To su stvari koje ne prolaze lako, dugo ih se prisjećate. Nekada prođete pored mjesta ili zgrade gdje se nešto desilo i odmah vas veže sjećanje za to“, priča Boško za BL portal.
Svaki minut zavisi od vozača
Prije polaska na intervenciju, objašnjava nam Boško, dispečer vozaču prenosi adresu i osnovne informacije. Od tog trenutka sve je na njemu. Mora pronaći najbrži put, procjenjivati saobraćaj i brinuti o bezbjednosti ekipe i pacijenta.
„Po gradu je najteže. Vozači nekada stoje na semaforu, a mi smo pola metra iza njihovog auta, uključene su rotacija i sirene, ali ništa, ne doživljavaju nas. Uglavnom se ljudi ipak pomjere, ali nekada se ne snalaze najbolje i izgubimo dragocjene sekunde“, kaže Boško.
I u najvećoj gužvi, mora predviđati poteze drugih vozača, paziti na pješake i električne trotinete, a istovremeno tražiti adresu i voziti brzo.
„Morate skenirati deset automobila ispred sebe, kao da svima čitate misli. Djeca su svuda, električni trotineti, pješaci, vozači koji gledaju u telefone. Ne idete polako pa da imate vremena da razmislite o svakoj odluci“, objašnjava on.
Problem predstavljaju i raskrsnice na crvenom svjetlu. Boško smatra da bi trebalo urediti pravila za bezbjedniji prolazak vozila Hitne pomoći i ujedno “razbija mit” o tome da vozila imaju uređaj kojim mogu mijenjati svjetla na semaforima.
„Pisali su mediji kako smo mi dobili uređaj uz pomoć kojeg regulišemo svjetlo na semaforu, kako bismo svaki put mogli proći, međutim, to se nikada nije desilo niti takvo nešto postoji“, kaže on.
Dodatni stres je pronalazak adrese, jer vozači često dobiju samo naziv ulice i kućni broj, a mape ne vode uvijek do tačnog ulaza.
„Zamislite da vas pozovu i kažu da je dijete bez svijesti, a vi još treba da pronađete adresu. To je dodatni stres“, ističe Boško.
Dijete bez svijesti, a Boško kuću treba pronaći: Najteži minuti vozača banjalučke Hitne pomoći
Više na https://t.co/Vr96hGdVZ5 https://t.co/jAKAMaZ42E
— BL Portal (@bl_portal) October 13, 2026
Posao ne završava dolaskom na lokaciju. Pacijente nekada treba iznijeti sa viših spratova bez lifta ili do njih doći preko blata i prepreka.
„Ljudi misle da vozač samo vozi, upali auto i ode, ali i mi učestvujemo u intervenciji. Izađemo, iznosimo čovjeka. To je fizički težak posao, a na terenu ima svega“, objašnjava on za BL portal.
Pamti i muškarca koji je nakon udara struje pao na blatnjav teren, kao i električara koji je pao sa bandere u dvorište iza komšijinog zida koji je ekipa morala savladati da bi došla do njega.
„Mislite da ste sve vidjeli, a onda odete na neku intervenciju i shvatite da ipak niste“, kaže Boško.
Tri vozila za cijelu Banjaluku
Prema riječima našeg sagovornika, u radijusu od oko 35 kilometara na raspolaganju su im tri vozila, dok u smjeni rade tri vozača. Često se dogodi da istovremeno imaju više intervencija, a za jednu saobraćajnu nezgodu nekada je potrebno angažovati više vozila.
„Teško je funkcionisati sa samo tri vozila. Nekada vam za jedan saobraćajni udes treba više vozila, a onda morate kalkulisati. Ako sve pošaljete na jednu intervenciju, može se desiti da nakon toga stigne još jedan hitan poziv za koji nemate slobodno vozilo“, objašnjava on.
Prva smrt je preteška
Tokom 16 godina rada Boško se susreo i sa smrću, ali i sa ljudima koji žive sami i u teškim uslovima, pa pomoć stigne tek kada komšije primijete da se nešto neobično događa.
„Prva smrt bude preteška. Pokušate da spasite čovjeka, a ako ne može, onda izjavite saučešće i to je to, ništa drugo ne možete da uradite“, priča on.
Posebno pamti slučajeve u kojima zatekne starije ljude u veoma lošem stanju.
„Nekada komšinica primijeti da se nešto osjeti i pozove Hitnu pomoć. Dođete i zateknete baku koja je jedva živa, zapuštena i u teškom stanju. Šta god da se desi, mi smo tu prvi“, priča Boško.
Zašto je Hitna pomoć ispred kafane?
Uprkos tome, svjestan je da korišćenje rotacije i sirene ponekad izaziva negodovanje građana koji, kako kaže, često i ne slute kako izgleda “život” u kolima Hitne pomoći. Na sreću, nije svaka intervencija borba za život, ali i “obični” prevoz pacijenta iz jednog dijela grada u drugi, na primjer sa Starčevice na Paprikovac, mora biti usklađen s drugim pozivima.
„Nije svaka intervencija takva da je neko životno ugrožen, ali ako ne uključim rotaciju, može se desiti da ne stignem dva sata i to onda postaje problem“, kaže on.
Smeta mu i kada građani prepričavaju kako zaposleni koriste sanitetska vozila za privatne potrebe. Kao primjer navodi ekipe iz drugih gradova koje dovezu pacijenta u Banjaluku, a potom čekaju novi zadatak dok nešto pojedu ili popiju kafu.
„Ljudi vide Hitnu pomoć ispred kafane i odmah pomisle da smo došli na kafu. Ne znaju da je ekipa iz okolnih gradova dovezla pacijenta, uradila ono što je trebalo i sada čeka. Mi jednostavno ne možemo uzeti sanitet i otići gdje hoćemo. Dispečer mora znati gdje smo i šta radimo u svakom trenutku. Uvijek smo u pripravnosti“, objašnjava Boško.
Dodaje da su zbog ovakvih situacija tražili jasnije označavanje sanitetskih vozila, pa svako vozilo banjalučke Hitne pomoći sada na sebi ima naziv grada.
Posao koji zahtijeva iskustvo i mnogo živaca
Zima donosi dodatnu glavobolju. Snijeg, poledica i nepristupačni putevi mogu otežati dolazak do pacijenta, a nekada je potrebna i pomoć traktora.
„Zamislite da je četiri ili pet ujutru, neko je sletio u kanal, napolju je minus, a vi jedva stignete do njega. Onda čovjeka unosite na nosilima, vratite se pa čistite vozilo. Sve to zahtijeva vrijeme“, kaže Boško.
Smatra da bi vozači sanitetskih vozila prije preuzimanja takve odgovornosti trebalo da imaju najmanje deset godina vozačkog iskustva. I sam je, kaže, počeo prerano.
„Čovjek treba da sazri, jer je ovo velika odgovornost. Možete povrijediti ili ubiti i pacijenta i članove ekipe ako pogriješite“, ističe on.
Na pitanje koliko često čuje „Požuri, umire čovjek!“ ili „Ljepše vozi, poginućemo!“, Boško daje pomalo neočekivan odgovor. Kaže da takve rečenice još nije čuo. Ljekari i medicinski tehničari navikli su na njegov način vožnje i imaju povjerenja u njega, a on nastoji da pacijenta i ekipu preveze što brže i bezbjednije.
Jedino u čemu iskustvo ne pomaže je navići se na sve što vozač Hitne pomoći može vidjeti na terenu.
„Ovaj posao zahtijeva mnogo živaca. Može da bude zanimljiv, ali ima više negativnih nego pozitivnih stvari. Vidite svašta i ostanu vam slike u glavi“, zaključuje Boško Vujinović.
