Banjalučanin koji je sve imao, pa izgubio: Zašto su sugrađani zaobilazili najvećeg intelektualca svog vremena FOTO

Dragan Milošević | BL Portal

29.10.2026. | 07:56 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Banjaluka je kroz istoriju imala mnoge znamenite ličnosti, ali rijetko ko je ostavio tako dubok trag u gradskoj memoriji kao Lazo Delić. Čovjek koji je  sa sobom nosio eleganciju i nevjerovatan intelekt ispajao ostao je upisan kao jedna od najautentičnijih ljudi grada na Vrbasu.

Izdanak najbogatije porodice i zlatni dani u Gospodskoj

Lazo Delić poticao je iz ugledne i izuzetno imućne trgovačke porodice. Prije Drugog svjetskog rata, Delići su važili za možda i najbogatiju banjalučku porodicu, budući da su u svom vlasništvu imali čak 300 dunuma zemlje, ali i atraktivne objekte u samom srcu grada. Znatni dijelovi današnje Gospodske ulice pripadali su upravo njima.

Lazo je sa sestrom Marom i bratom Jovom odrastao u izobilju. Njihova porodična kuća nalazila se u Gospodskoj ulici, na potezu prema nekadašnjoj Hipotekarnoj banci, tačnije iza čuvene Pivnice, preko puta nekadašnje birtije Grmeč, a pričalo se čak i da je imao svoje privatno selo. Tokom studija u Zagrebu i Beču, Lazo je važio za mladog gospodina od stila koji se oblačio po posljednjoj pariskoj i bečkoj modi, težio visokom obrazovanju i živio životom evropske elite.

Intelektualac koji je govorio sedam jezika

Lazo Delić je posjedovao briljantan um. Bio je vrhunski matematičar čije su instrukcije spasile generacije učenika i studenata, ali i nevjerovatan poliglota. Poznati banjalučki hroničar i publicista Slavko Podgorelec sjećao se Laze kao čovjeka koji je izvorno čitao Kuran i stare hebrejske tekstove. Besprijekorno je govorio njemački, italijanski i francuski jezik, a pojedini savremenici tvrdili su da je tečno vladao sa čak sedam jezika.

Priča se da je Lazo bio prvi neslužbeni turistički vodič u Banjaluci, te da su ga stranci, zatečeni njegovim savršenim izgovorom i obrazovanjem pitali kako to da se on tako sporazumijeva. Podgorelec je zabilježio i neobičnu epizodu iz Lazinog života kada se prije rata drznuo da napiše i pošalje rođendansku čestitku u Berlin, nakon čega mu je iz Trećeg rajha stigla zvanična zahvalnica, koju je Lazo kasnije rado pokazivao radoznalcima.

Oduzimanje imovine i preobražaj u banjalučkog Diogena

Dolaskom nove, komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata, porodici Delić konfiskovana je kompletna imovina. Preko noći, od najbogatijeg čovjeka u gradu, Lazo ostaje bez ičega. Umjesto borbe za materijalno ili karijere, Delić donosi odluku da se u potpunosti povuče iz društvenog sistema, odriče se gradskog luksuza i odlazi da živi kao pustinjak u skromnoj kolibi u Delibašinom Selu, današnjim Trapistima, okružen vjernim prijateljima, psima.

Tada nastaje i njegov prepoznatljivi imidž koji su činili duga sijeda kosa i dugi kišni mantil koji nije skidao ni tokom najvećih ljetnih vrućina, dok je oko pasa nosio debeli lanac sa katancom od kojeg se rijetko kada rastajao.

Fenjer u sred bijela dana i vrata za “prave ljude”

Kao i antički filozof Diogen koji je s fenjerom hodao po Atini, i Lazo je imao svoje šokantne performanse kojima je slao duboke poruke sugrađanima. Slikar Bogdan Maličević sjećao se Laze kao velikog učenjaka koga su mnogi izbjegavali zbog izgleda, ali čija je dobrota bila nesporna. Jednom prilikom, dok su stajali u redu za ćevape, ljudi su ga zaobilazili, a Lazo bi se samo blago nasmijao i pustio ih ispred sebe.

Maličević je zabilježio i da je Lazo usred sunčanog dana nosio zapaljen fenjer kroz grad, govoreći zaprepaštenim prolaznicima da pomoću njega traži čovjeka, ali da ga ne može naći. Njegova mudrost ogledala se i u svakodnevnom životu, pa je tako na prilazu svojoj skromnoj kući postavio samo dva drvena koca koja su služila kao vrata. Na pitanje čemu služe, odgovarao bi da će pravi ljudi ući na ta vrata.

Anegdota o šahovskoj tabli i zrnima pšenice

Možda najpoznatija priča koja oslikava Lazinu matematičku genijalnost i prkos prema sistemu jeste ona o ponudi za posao. Nakon što mu je oduzeta imovina, gradske vlasti su odlučile da mu ponude činovnički posao u Gradskoj upravi. Lazo je prihvatio, ali pod uslovom da mu se naknada isplaćuje u zrnima pšenice, i to po šablonu od četiri zrna na prvo polje šahovske table, a duplo na svako naredno sve do 64. polja.

Kada su nadležni preračunali cifru, shvatili su da bi takva računica Deliću omogućavala zaradu veću od cjelokupne svjetske produkcije ove žitarice, zbog čega posao na kraju nije ni dobio.

Odlazak u legendu

Lazo Delić preminuo je u 80. godini. Za sobom nije ostavio imovinu koja mu je oduzeta, ali je ostavio duhovnu baštinu i neizbrisiv pečat u Banjaluci, ostajući zapamćen kao podsjetnik na to da se veličina čovjeka ne mjeri odijelom koje nosi, već širinom uma i slobodom duha.