Zaljubila se u Radovana: Rusku farmaceutkinju ljubav dovela u malo selo u Srpskoj FOTO

12.03.2024. | 10:57

Elena i Radovan su se upoznali u Moskvi, dobili četvoro djece, a sada žive mirnim životom u selu Orašlje u Republici Srpskoj

Elena je Ruskinja koja je se zaljubila u Radovana usred Rusije i odlučila da svoj život provede sa njim u jednom selu u Republici Srpskoj. Ispričala je svoju priču za portal Najžena, prenosi Stil.kurir.rs.

“Ardimskij je malo selo u Rusiji, moje selo gdje sam rođena, gdje sam provela djetinjstvo. Njegovi lijepi pejzaži nikoga ne ostavljaju ravnodušnim! Stanovnici našeg sela se pretežno bave poljoprivredom. Omladina radi u susjednim gradovima”.

Ovako je Elena započela svoju priču.

Rođena je u Rusiji, živjela i odrasla. Vodila miran i lijep život, prvo na selu, a potom u gradu Saratovu. Na poslovnom putovanju je upoznala Radovana, Srbina iz Republike Srpske. Išla je vozom koji nije išao za Harkov, Gomelj, Lenjingrad… Njen put je vodio do Moskve, taj put je bio njena sudbonosna odrednica.

“U svom gradu nisam srela nijednog Srbina, tako da me je veliko iznenađenje čekalo već na samoj željezničkoj stanici. Dok sam tražila izlaz u metrou, primijetila sam nekoliko tamnokosih muškaraca koji su glasno razgovarali i smijali se. Upoznala sam svog budućeg muža u centru ogromne Rusije, u samom srcu Moskve. Na Crvenom trgu. I nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da pronađem “Vječni plamen” i ne izgubim se u ogromnom prostoru, odlučila sam da priđem tamnokosom visokom čovjeku i da ga pitam za pomoć”.

Radovan je došao u Moskvu kao fizički radnik. Došao je da zaradi novac, a za nju je bio samo običan stranac koji se našao tu igrom slučaja i odlučio je da joj pokaže Moskvu, njoj pravoj Ruskinji. Da želja i te kako može da postane prelijepa stvarnost, uvjerila nas je ova iskrena žena.

Okolo su neka djeca veselo skupljala novčiće iz kruga otisnutog na asfaltu. A turisti su, jedan za drugim, bacali sitan novac preko ramena. Došao je red na mene i držala sam u šaci novčić od 5 rubalja, i ne vjerujući, ali maštajući, poželjela prvo što mi je palo na pamet – da se udam za ovog zgodnog čovjeka kojeg sam upoznala prije pola sata.

Eleninu šašavu želju Radovan je saznao tek poslije 5 – 6 godina zajedničkog braka. Kaže da joj je bilo važno da su iste vjere i da su oboje pravoslavci. Bilo joj je važno da se razumiju. Doduše, za početak samo osmijehima i zaljubljenim pogledima, jer, kako kaže, za nju je bilo teško da razumije srpski jezik.

“Kada sam počela da učim srpski, bilo je teško savladati, pa čak i da razumijem muža šta mi priča na srpskom. Zvučalo mi je čudno i podsjećalo me je na provincijalni govor moje bake. Na ruskom se udaja kaže “замужем”, tj. u neku ruku stati iza muža. Mi Ruskinje većinom to shvatamo bukvalno – iza muža kao iza kamenog bedema. Zato tražimo takvog bračnog druga sa kojim se osjećamo bezbjedno i samouvereno. A takvi su Srbi”.

Elena kaže da je prvo što je zavoljela kod Radovana bio taj domaćinski momenat. Po njenim standardima je lijep, visok, zgodan, ali i pravi bedem, odiše muževnošću, stabilnošću. Pronašla je muškarca koji je do tada postojao samo u bajkama o muškarcima junacima, spasiocima.

“U Rusiji muškarci uglavnom izgledaju drugačije. Svijetlije su puti, nižeg su rasta od žena i ta razlika upada u oči. To je prvi veoma prijatan utisak koji srpski muškarci ostavljaju na Ruskinju. Srbi često imaju ozbiljne namere kada su u pitanju žene. Oni traže svoju ljubav i žele porodicu i djecu, sa kojima će da čuvaju tradiciji i gaje krajnje pažljive odnose prema roditeljima, kao i ljubav prema djeci. Srpski muškarac vodi glavnu riječ, zna da “lupi šakom o sto”. Međutim, rado provodi vrijeme sa mališanima, jako je brižan prema kćerkama. Srbima su djeca najveće bogatstvo. Za njih oni ne žale ni vrijeme ni novac”.

Nakon što su se vjenčali, Elena i Radovan su živjeli u Moskvi 10 godina. U ljubavi su stvorili četvero djece: Milica, Daniela, Adriana i sinčić Svetoslav. Sva djeca su rođena u Moskvi.

“Iskreno, velikoj porodici nije lako živjeti u metropoli od 11 miliona stanovnika. U marketima, metroima, bioskopima, svuda je bila gužva. Sve češće se u našem domu postavljalo pitanje o preseljenju u neko manje mjesto, čak se provukla i želja da živimo i nekim drugačijim načinom života, prije svega mirnijim. Najednom smo odlučili da ćemo 80% stvari koje smo stekli za 10 godina zajedničkog života da damo hramu, koji će pomoći velikim porodicama sa sedmoro do dvanaestoro djece. Bilo je tu i vrlo skupocenih stvari, ali smo sigurni da su nekome dobro poslužile. Tada smo se spakovali i odlučili da se preselimo za Republiku Srpsku, odakle je moj suprug Radovan”.

Tako su i uradili. Svu svoju materijalnu imovinu su dali u humanitarne svrhe i odlučili da se presele u malo srpsko selo Orašlje, nadomak Milića u Republiku Srpsku, rodno selo Radovana, njenog supruga.

“Evo nas šestoro: muž, ja i četvoro male djece već na aerodromu, čekamo avion na relaciji Moskva – Beograd. U prtljag su stale samo neophodne stvari i nešto hrane. Naša volja za mirnijim životom i neka nova nada u nove početke. Sa aerodroma smo stigli pravo u Orašlje, selo u Republici Srpskoj. Toliko je bilo sve nepredvidljivo. Ali odlučili smo se za život na selu jer je mirnije, jer je seoski način života mnogo živopisniji. Čak je i želja naše djece da žive u zdravom okruženju i uživaju u prekrasnoj prirodi i bosanskim krajolicima, da udišu čist vazduh. Najveća prednost je što sam svjesna da će djeca biti zdravija, imati aktivniji život i zdravije životne navike od ljudi koji žive u gradovima. Imamo mogućnost za mentalni razvoj, nešto što je jako teško postići u velikom gradu zbog brzine života. Zato naša djeca mogu odrasti s boljim fizičkim zdravljem i unutrašnjom snagom. Srećniji su, više se igraju, oslonjeni su jedni na druge, a ne na telefon i crtane filmove”.

Ovako Ruskinja objašnjava njihovu odluku da se dosele u ovo selo.

Elena smatra da se na selu može ljepše živjeti od svog truda i rada, gdje su svi zaposleni čitavu godinu, ali je to radno vrijeme koje je bez stresa, a i bez straha od otkaza.

“Odmah od prvog dana dolaska na selo u Republiku srpsku počeli smo da se bavimo proizvodnjom organske hrane i odgajanjem životinja. Muž se pokazao kao dobar domaćin. Atmosfera kod kuće je bila jako idilična. Postojala je unutrašnja stabilnost i vjera u budućnost, za nas i za djecu. U međuvremenu, bilo je prijatno iznenađenje kada su počeli da me zovu gospođom iz Rusije. Jer se nikada nisam osjećala kao gospođa. Fakultetski sam obrazovana, ali mi je i to dalo samo nove vidike”, ovako Elena opisuje svoje početke na selu u Republici Srpskoj.

Otkako je došla u srpske krajeve, Elena kaže da se osjećala kao kod kuće. Svi su je lijepo prihvatili, a i djeca su se dobro snašla.

“Što se tiče ljudi, uvjerila sam se da su svi širokog srca, iskreno su gostoprimljivi. Iznenadila sam se da u današnjem vremenu ima takvih ljudi, iskrenih, dobrih, koji ti vrate vjeru u život. Kažu :”U našu okolinu svako je dobrodošao”.

Osim što su naučili da se raduju malim stvarima, djeca su na selu proširila i druge vidike. Elena smatra da ni selo ni grad ne mogu da vaspitaju djecu, ako roditelji nisu stopostotno uključeni u vaspitanje i iznosi svoj lični primjer:

“Baš često čujemo da naša djeca lijepo vaspitana, vrijedna i uspješna u školi. To što su na selu, ne znači da su uskraćena za bilo šta ako mi kao roditelji prihvatimo odgovornost da im posvećujemo dovoljno vremena. Lakše je djeci pokazati dobar primjer ponašanja sa ljubavlju i pažnjom, nego ih učiti forsiranjem, vikanjem i kaznama. Naravno imamo svoja pravila: Ne bacamo smeće gdje stignemo u kući i napolju, čak i podignemo praznu flašu ili papir koji je bacio neko drugi. Imamo vrijeme za sebe, pa koristimo magične riječi poput rečenice: “Uradi nešto kad si sam, uradićeš i pred drugima da te ne bude sram”. Mi smo u komunikaciji isključili naredbe  poput ‘Daj mi ono!’, ‘Uradi ovo!’. Učim ih da budu svjesni svakog postupka. Poslije se štrecnete od nelagodnosti kad vam ono odgovori istim tonom ili pocrvenite kada to uradi nekom drugom. Otkako smo na selu, imam vremena za njih i njihove potrebe, ne prekidam ih usred rečenice. Mi nigdje ne žurimo, na pameti nam nisu nikakve druge stvari i imamo strpljenja da slušamo dječja naglabanja i zapitkivanja o nekim banalnim stvarima. Konstantno dječje zapitkivanje može da bude zamorno, ali je lijepo kada su radoznala i željna da nauče. Tako im gradimo samopouzdanje, da uvijek znaju da je njihova riječ bitna i dajem im na važnosti da treba da budu zainteresovana za svijet oko sebe”, ovako Ruskinja objašnjava prednosti vaspitanja male djece na selu.

“Oni više nisu tako mali, sada bih voljela da imam mogućnost zaposlenja na tržištu rada. Dok se to ne desi, mi ćemo da njegujemo našu sreću i uživamo u ovome što imamo. Sreća je izbor. Biti sretan ne znači imati sve što poželiš, nego znači biti zahvalan na onom što imaš. Ljudi su skloni uzimati stvari zdravo za gotovo, kao da se podrazumijeva da imaju sve ono čime su okruženi. Tek kad izgube, postaju svjesni koliko im je to bilo važno. Osjećaj zahvalnosti jedan je od snažnih osjećaja, ko ga ne probudi taj će teško u životu napredovati”, završila je Elena svoju priču za Naj ženu.