Tužnije i od smrti: Pogrebnik otkrio za čim porodice pokojnika najviše žale
05.12.2025. | 13:04Bez obzira na to koliko mislimo da znamo šta je zaista važno, svakodnevne obaveze, brige i jurnjava često nas odvuku od suštine. U trci za uspjehom, sigurnošću ili priznanjem, lako izgubimo iz vida male, ali dragocjene trenutke koji životu daju smisao.
Viktor M. Svini, licencirani pogrebnik i direktor jednog pogrebnog preduzeća, u razgovoru za LADbible podijelio je svoja zapažanja o pokojnicima nakon godina rada sa umirućima i njihovim porodicama. Kako kaže, mnogi su mu donosili svoje unaprijed pripremljene nekrologe, u kojima su detaljno navodili akademska zvanja, poslovne titule i profesionalne uspjehe.
Iskustva ljudi koji se suočavaju sa smrću često su snažan podsjetnik na ono što u svakodnevici zanemarujemo. Njihove misli i savjeti ne dolaze iz teorije, već iz duboke životne mudrosti i introspekcije. Oni jasno pokazuju šta je vrijedno našeg vremena i pažnje, i kako možemo da živimo ispunjenije – ne čekajući kraj da shvatimo suštinu. Upravo zato, njihove priče i poruke imaju moć da nas zaustave, natjeraju na razmišljanje i inspirišu da živimo svjesnije, zahvalnije i toplije.
Kada bi pogrebnik Viktor razgovarao sa članovima ožalošćenih porodica, uočio je nešto zabrinjavajuće:
“Znali su samo osnovne činjenice o pokojniku, ali rijetko kada su zaista poznavali tu osobu na dubljem nivou”, ispričao je Svini.
Najmirniji su oni koji su voljeli i bili voljeni
Oni koji su, prema njegovim riječima, u miru odlazili, uglavnom su dijelili istu misao:
“Kažu da su vrijeme proveli dobro i da su ga proveli sa ljudima koje vole.”
Ta jednostavna istina, kaže on, na kraju ima daleko veću težinu od bilo kog poslovnog uspjeha.
Pogrebnik otkrio za čim porodice pokojnika uvijek žale
Slično mišljenje podijelila je i jedna palijativna sestra, koja je 2024. godine pisala o emotivnim fazama kroz koje ljudi prolaze kada se suoče sa krajem. Strah, tuga, poricanje, kajanje – sve su to normalne reakcije. Ipak, ona tvrdi da svi, bez obzira na početne emocije, na kraju pronađu svoj unutrašnji mir.
Ali jedno priznanje čula je iznova i iznova:
“Gotovo svi su žalili što nisu imali hrabrosti da žive autentičan život, onakav kakav su zaista želeli, umjesto onog koji su drugi očekivali od njih.”
Među najčešćim žaljenjima koje su iznosili, izdvajaju se sledeća:
Što su previše vremena posvetili poslu, a premalo porodici.
Što nisu iskreno izražavali svoja osjećanja.
Što su dopustili da važna prijateljstva izblijede.
Ove misli, koje se ponavljaju iznova kroz iskustva različitih ljudi i zemalja, jasno ukazuju na to da je ono što najviše nedostaje pred kraj – povezanost sa drugima.
“Ako ne želite da žalite, provedite svoje vreme sa ljudima koje volite dok su još živi”, zaključio je pogrebnik.
Iako ova rečenica može zvučati kao nešto što svi znamo, rijetko ko je zaista živi. Jer kada dođe trenutak da pogledamo unazad, titule i priznanja blijede, a ostaju samo odnosi – koliko smo voljeli, koliko smo bili voljeni i koliko smo zaista bili prisutni.
