Tihomir je kao dijete ostao bez obje šake: “Nisam mogao da gledam od krvi”

28.09.2025. | 15:02

Kako izgleda kada se život preokrene u trenu, kada djetinjstvo umjesto igre donese susret sa minom, gubitkom, bolovima.

To najbolje zna vječiti dječak Tihomir Vanja Ostojić, koji je kao četrnaestogodišnjak ostao je bez obje šake.

Njegova priča nije o tragediji, već o izboru. O tome kako se i poslije najmračnijih trenutaka može vidjeti svjetlo, kako humor i stvaranje mogu postati oružje jače od bola.

Tihomir se prisjeća djetinjstva:

“Imao sam deset godina, ali sam opet neke stvari razumio. Kada je krenuo rat, mi klinci nismo bili ni svjesni, bilo je kao da živimo u nekom filmu, brzo smo se saživjeli. Živjeli smo pod teškim uslovima, ali kao dijete nisam bio svjestan, sa društvom sam se saživio sa tim, sve nam je bila igra. Imao sam strah, ali kao da sam bio u filmu i da ne može ništa da mi se desi. Neki ljudi koje sam poznavao su nestajali, ali to prihvatiš, vjerovatno je i danas tako djeci gdje se vode ratovi, priča Tihomir.

 

O minskom polju nakon rata kaže:

„Poslije rata je dugo u Bosni, a i dalje mislim da postoje minirana područja, to se baš čistilo, a čuo sam da se mine više ne proizvode, da je to ustanovljeno Ženevskom konferencijom. Svakako, tako sam nastradao. Imao sam situaciju mjesec dana ranije, drug i ja smo skidali neku ogradu, potom sam stao na minu i samo je blago eksplodirala i načela mi cipele. Međutim, da je cjelokupna eksplodirala ostao bih bez noge, pa ne znam šta bi mi gore bilo, ja na to gledam kao sreću u nesreći. Nakon mjesec dana sam nastradao tako što sam aktivirao dvije mine i desilo se što se desilo. Sjećam se svega, bio je početak ljeta, išli smo na neko kupanje, došao sam kući, ručao, svratio je moj najbolji drug i rekao mi da idemo da beremo trešnje, bili smo željni svega poslije rata”, priča Tihomir i dodaje:

“Otišli smo tamo, bilo nas je oko 30, brali smo trešnje, a jedini problem je bio što je to bilo ograđeno od minirane zone, međutim neko je otklonio tu špagu, pa nismo ni znali da se zapravo nalazimo u miniranom dijelu. Sjećam se, brao sam trešnje, vidio druga i pitao ga je l’ ima kod njega zrelih plodova i mi smo se rotirali. Bio sam u tom nekom nizu od tri trešnje, prilično smo ih obrali i otišao do treće. U tom trenutku sam čuo neke eksplozije, zvonilo mi u ušima, dimi neka prašina, ništa me ne boli u trenutku. Imao sam osjećaj da je neko bacio bombu na nas, a kada sam otvorio oči, imao sam šta da vidim. Sjećam se da je garderoba bila poderana , bio sam u krvi, crn od baruta, nisam se prepoznao i primijetio da nemam šake. Ništa nije ostalo od njih. Vidio sam krv, i osjetio nevjerovatnu toplinu, baš mi je bilo toplo. Odmah su me spakovali u neki auto, bukvalno sam za par minuta bio u bolnici. Svijest nisam gubio dok nisam došao u bolnicu.”

Kako govori, krv je išla svuda, iz nosa i ušiju, nije mogao da gleda od krvi.

“Nisam osjećao bol dok nisam tek zašao u bolnicu, tada sam osjetio ogromnu bol, a valjda i zbog prevelikog gubitka krvi izgubio svijest. Sjećam se malo nečega u operacionoj sali, ugasio sam se i nisam se budio oko 15 sati, bila je teška koma, a 17 sati nakon operacije sam se probudio. Prva pomisao je bila da nisam živ i da sam u hladnjači, razmišljao sam zašto su me živog sahranili. Probudio sam se u mraku, bio sam u čudnom gipsu i bio pokriven, nisam mogao da se pomjerim, niti da otvorim usta. Ništa nisam čuo, ležao sam i vrijeme odmiče, a ništa ne boli, to je neko bunilo. Imao sam 14 godina, a slušao razne priče o odlasku ljudi na onaj svijet, pa sam očekivao da ću vidjeti neko svjetlo, bio sam dijete, svašta mi padalo na pamet”, ispričao je Tihomir.

 

Da mu se to dogodilo u svjesnijoj dobi, kako ističe, vjerovatno bi poludio od tog trenutka.

“Trajalo je sve to par sati, a najgori trenutak je bio kada sam pomislio da su me živog zakopali i da ležim u kovčegu, bio sam u mislima da bih najviše volio da umrem, odnosno da to jedino može da se desi, ali je problem što ne mogu sam od sebe da umrem. To je bilo dobrih dva sata psihološke borbe u meni. Kada je krenulo da sviće, vidio sam kroz roletne sunce, pa sam shvatio da sam u bolnici, vidio sam neke ljude koji leže i razumio da sam preživio, tada mi je laknulo.”

On dodaje i o svom oporavku:

„Ja sam i kao mali bio hiperaktivan, najmanje sam bio kod kuće, a bio sam dobar učenik, pa su mi dozvoljavali. Meni je drugi dan u bolnici bilo dosadno, iako sam imao neprestana previjanja i čišćenje rana. Noga je takođe bila polomljena i ostao sam bez dva prsta, to je od prve mine, a u trenutku pada je druga mina eksplodirala kod ruku i tako sam ostao bez šaka. Meni je bilo da što prije izađem, pitao sam je l’ ću moći normalno da hodam, a on mi je rekao da će biti sve okej. Samo sam htio da izađem iz bolnice i da se družim. Nisam shvatao koliki problem imam, odnosno da ću morati da učim da držim viljušku, da obučem majicu, da se okupam”, priča on u svojoj ispovijesti i dodaje:

“Međutim, ja sam neke stvari u bolnici naučio, bilo mi je dosadno da me neko hrani onako sporo, a čim ona okrene glavu, ja sam improvizovao da sam jedem. Tako sam iz dosade, recimo kada svi spavaju, sjeo u kakva invalidska kolica i vozio ih jednom nogom po hodnicima. Toliko mi je dosadno bilo. Ostao sam mjesec dana u bolnici, bio sam mlad, pa se sve brzo saniralo.”