Sveštenik iz poznatog manastira kaže da je prisustvovao istjerivanju đavola: “Nemojte to raditi, gorim”

16.11.2025. | 17:11

Rekao nam je da je došao sam da potraži pomoć, običan mladić, nalik na sve druge tih godina.

Nije imao problem ni da se pričesti, ni cjeliva ikonu, što mnoge od obično njih muči. Na prvi pogled, ništa nije govorilo da je đavoiman priča jedan sveštenik koji je prije više godina prisustvovao činu isterivanja đavola u poznatom srpskom manastiru.

“Nemojte to raditi, gorim”

Mladić je, prepričava, krenuo da trči po crkvi i da se sakriva od sveštenika.

– U jednom trenu se popeo uz zid i sišao sa njega. To su neobjašnjive stvari. Ponavaljao je “nemojte to raditi, gorim”, kao da se već nalazi u samom paklu. Govorio je nekim specifičnim jezikom, u nekoliko navrata ga ništa nismo razumjeli. Govorio je sa dva potpuno različita glasa, ne znam kako drugačije da ga nazovem – priča on.

Kada je pročitao svih 13 molitvi najstariji monah je dugo molio mladića da se prekrsti, što dečko nije imao snage da uradi tokom čitavog čina.

– Na kraju se prekrstio i smirio. Nakon toga saznali smo da je sam došao u manastir da potraži pomoć. Prije toga je dan i noć čuo glasove koji su mi govorili da ne ulazi u crkvu. Liječio se kod neuropsihijatra, ali iako mu je doktorka na sve načine pokušavala da pomogne, lijekovi nisu donijeli mir. Monah se kasnije u nekoliko navrata čuo sa njim i znam da su mu molitve Svetog Jovana pomogle – zaključuje ovaj sveštenik svoju priču.

Egzorcizam – jedna od najosetljivijih tema

Vekovima unazad egzorcizam se vrši u hrišćanskim crkvama, pa tako i pravoslavnoj. Od svih tema ovo je vjerovatno ona o kojoj crkva najrjeđe priča, smatrajući je jednom od najosjetljivijih, najodgovornijih i najtežih u svojoj službi.

Na pitanje zašto neki čovjek ili dijete, pa čak i kršten, biva “zaposjednut”, crkva nema odgovore. Najčešće se smatra da je to posljedica nekog velikog grijeha, sopstvenog ili roditeljskog, kakvo je bavljenje teškim okultnim radnjama. No, i sami sveštenici kažu da su to samo nagađanja i da konačni odgovor u njihovoj vjerskoj zajednici na svako pitanje mora biti – Božja promisao.

– Egzorcizam je posljednja mjera kojoj pravoslavna crkva pribjegava da bi nekome pomogla. Prije toga se uvijek nalažu post, ispovijesti, pričest, molitve, a samo ako i povrh svega toga osoba osjeća duhovni nemir i prisustvo strane sile, šalje se u neki od velikih manastira na čitanje molitvi Svetog Jovana Zlatoustog – otkrivaju sveštenici.

Odlazak ljekaru, pritom, takođe je nešto što duhovnik, uz post i molitvu, savjetuje svom parohijanu ako osjeća da nema mira.

Ne može svaki sveštenik da vrši egzorcizam

U Srbiji i Crnoj Gori molitve za oslobađanje od nečastivog najčešće se čitaju u manastirima Studenica, Crna Reka i Ostrog, ali ne može svaki sveštenik da ih čita. Za to je potrebna posebna dozvola koju je taj duhovnik zavrijedeo svojom posebnom pobožnošću, snagom duha i podvižničkim životom.

Sveštena lica ističu da je važna razlika između čina egzorcizama u pravoslavnoj i rimokatoličkoj crkvi, a koja je u nekoj formi popularisana putem medija i filmova, jeste ta što pravoslavni duhovnici ni jednog trena ne pretpostavljaju da istjerivanje đavola vrše oni sami.

Oni ne naređuju demonu da napusti telo čoveka, jer vjeruju da je direktno isterivanje mogao da vrši samo Isus Hrist. Pozivaju na Bibliju u kojoj se kaže da Isus ni apostolima nije dao tu mogućnost, rekavši da se se “ovaj rod (demoni, preim. aut.) isteruje samo molitvom i postom”. Sveštenik može samo da se moli Bogu da usliši njegove molitve i, ako je takva Njegova volja, izbavi osobu od nečastivih sila – baš stoga ne može svaki duhovnik da vrši ovu radnju.

– Nalik filmovima je, ipak, u neku ruku ono kroz šta prolaze obuzeti. Glasovi koji govore iz njih, jezici koje nisu znali, penjanje po zidovima, samopovređivanje, nadljudska snaga, to je ono čega ipak ima – tvrde sveštenici, kao i mnoga duhovna literatura na ovu temu, prenosi Blic.

Gdje je mjesto ljekara, a gdje sveštenika?

Ipak, i hrišćani, i ateisti i agnostici širom svijeta u ovom činu vide jedan moguć problem – zloupotrebu. Da li je to činjenica da se na njemu itekako profitiralo sa nizom horor filmova, otvorena je tema. No, još opasnija zloupotreba može da se javi pri nesavjesnoj procjeni duhovnog stanja neke osobe.

Upravo je to zaključak najpoznatijeg čina egzorcizma (tačnije 67 činova) nad Nemicom Analis Mičel, koja je umrla sa 23 godine, teška nepunih 30 kilograma, nakon brojnih egzorcizama i odluke njenih roditelja da je ne povjere ljekaru, već sveštenstvu. Po njenoj priči delom je baziran film “Isterivanje đavola iz Emili Rouz”, a slučaj je još 70-ih godina postao svjetski poznat. Roditelji i sveštenik su čak sudski osuđeni na, doduše, blage kazne, a veliko pitanje postalo je otvoreno – šta ako se neki vid psihoze pogrešno protumači i na taj način ugrozi nečije zdravlje i život?