Sinova posljednja želja postala očev zavjet: Živan na porodičnom imanju gradi manastir

24.09.2026. | 09:28 Dodaj BL Portal kao Google izvor

U živopisnom zaseoku Stjepkovica kod Gornje Skakave, u južnom dijelu Brčko distrikta, izrasta velelepni manastirski kompleks – spoj duboke duhovnosti, porodičnog zavjeta i netaknute prirode.

Ktitor Živan Đurić, rodom iz ovih krajeva, odlukom da na djedovini izgradi i Srpskoj pravoslavnoj crkvi /SPC/ pokloni manastir sa konacima i prostranim imanjem, pretvorio je ličnu i porodičnu tragediju u trajnu duhovnu i materijalnu zadužbinu za buduća pokoljenja.

Zamisao o povratku korijenima i stvaranju imanja prvobitno je potekla od Živanovog oca, koji je nakon rata, od svog najmlađeg brata kupio prva četiri dunuma zemlje.

Potom je Živanov sin jedinac Mihael inicirao da se u toj oazi mira i netaknute prirode pokrene posao – da se iskoristi prirodni izvor za flaširanje zdrave izvorske vode, a okolni voćnjaci za proizvodnju organskih sokova. Za te potrebe Živan je sinu kupio oko 500 dunuma zemlje.

NAKON IZNENADNE SMRTI SINA, ŽIVAN ODLUČUJE DA GRADI MANASTIR

Međutim, iznenadna tragedija, kada je Mihael preminuo u bolnici svega osam dana nakon što ga je zabolio stomak, potpuno je promijenila smjer života Živana i njegove supruge Johane.

Nakon Mihaelove smrti, uz blagoslov NJegovog visokopreosveštenstva mitropolita zvorničko-tuzlanskog Fotija, Živan donosi odluku da na tom mjestu izgradi manastir i dva konaka.

On je nastavio da kupuje okolne parcele, ali ih više nije prevodio na svoje ime, već direktno u vlasništvo SPC, stvorivši metoh koji već obuhvata više od šest hektara zemljišta, s ciljem da i preostali dio kompleksa bude predat Crkvi.

“Jedina moja životna želja je da ovo ostane ovako kako jeste, da svoga sina prenesem iz Austrije, te da ovdje zajedno sa njim, moja supruga, otac, majka i ja počivamo. Želimo da napravimo zdanje koje će biti duhovni kutak u spomen i na mog pradjeda Đuru Đurića, koji je ovdje došao, živio 104 godine i osnovao ovo naselje”, kaže Živan.

ZDANJE SAVRŠEN SKLAD VIŠE STILOVA PRAVOSLAVNE ARHITEKTURE

Kada je riječ o arhitekturi manastirske crkve, objekat je projektovan na dvije etaže, od kojih je donja predviđena za kriptu sa posmrtnim ostacima članova uže porodice Đurić.

Projektant je uvažio želje ktitora, ostvarivši savršen sklad stilova pravoslavne arhitekture – grčkog, ruskog i srpskog. Kupole su pokrivene specijalnom legurom inoksa, bakra i zlata, naručenom iz Rusije.

Uz hram se grade i dva konaka, od kojih je jedan projektovan po uzoru na istorijski konak kneza Miloša Obrenovića u Beogradu. U sklopu kompleksa nalazi se i porodično groblje na kojem počiva rodonačelnik loze Đuro Đurić.

Planirano je da kompleks u cijelosti bude potpuno samostalan i da u budućnosti ostvaruje prihode za manastirski život i vjerski turizam.

“Ne pravimo privatnu crkvu. Želimo da pokažemo da ovo imanje može samostalno da živi, kako bi naši monasi i Crkva mogli na njega da se oslone i prežive i u najtežim uslovima”, ističe Đurić.

Posebno mjesto u kompleksu zauzima spomen-statua preminulog sina jedinca Mihaela, rad vajara Željka Aleksića iz Trebinja, koja sa uzvišenja natkriljuje cijelo imanje i porodičnu zadužbinu.

Ktitor Đurić navodi da ima u planu da ovaj spomenik pretvori u spomen-česmu, tako što će sa izvora, od kojeg je potekla sinovljeva poslovna inicijativa, dovesti vodu do spomenika, da bi iz jedne amfore tekla da gasi žeđ putnicima namjernicima.

NA IMANJU AUTOHTONE VRSTE, LJETNIKOVAC I VODENICA

Osim duhovnog segmenta, u Stjepkovici se posebna pažnja posvećuje očuvanju prirode i autohtonih rasa i sorti. Na imanju se uzgajaju dunje, šljive i sačuvane divlje jabuke, od kojih se pravi domaće sirće.

U duhu tradicije, na temeljima stare porodične kuće podignut je ljetnikovac za odmor i okupljanje, a u funkciji je i vodenica kapaciteta do 30 kilograma brašna na sat, kako bi se sačuvao običaj mljevenja domaće pšenice i kukuruza.

Na imanju se nalaze i brojne životinje – magarci, poniji, konji, ovce, autohtona rasa svinje moravke, kao i srne i fazani, o kojima se domaćini predano brinu.

Živanova supruga Johana, rođena Austrijanka, u potpunosti je prihvatila srpske običaje i podržala ideju o podizanju zadužbine i vječnom počivalištu u Stjepkovici.

Spojivši ljubav prema stradalom sinu jedincu, poštovanje prema precima i strast prema prirodi, Živan Đurić, po struci ekonomista, poručuje da je očuvanje tradicije jedini put ka razumijevanju budućnosti.

“Ako ne poštujemo tradiciju, ne znamo ni zašto smo tu. Sve mora biti u skladu sa prirodom i ljudima oko nas. Moramo se odužiti precima i sačuvati ono za šta su se borili”, poručuje Đurić.