Samački život – uobičajena pojava: Sloboda, bijeg ili znak promjene društvene vrijednosti

18.08.2025. | 06:50

U savremenom društvu sve je više onih koji biraju da žive sami, bilo iz želje za slobodom, straha od odgovornosti ili potrebe za ličnim razvojem.

Psiholozi i sociolozi saglasni su da individualizam postaje norma, dok tradicionalni oblici zajedništva, poput braka i porodice, sve češće ustupaju mjesto novim životnim modelima.

Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, u razgovoru za “Nezavisne novine” ističe da se u svom radu često susreće s osobama različitih godina koje se odlučuju na samački život.

“Neka istraživanja koja sam pronašla pokazuju da muškarci u određenim godinama, uglavnom između 20 i 35 godina, češće žive sami.

Razlozi su različiti, od dužeg perioda školovanja, rada u inostranstvu, pa do odlaganja braka iz straha kako će to izgledati, te dodaje da se žene, s druge strane, češće odlučuju na samački život u kasnijim godinama.

“Činjenica je da smo u posljednjih 10 do 20 godina svjedoci velikih promjena u porodičnim konfiguracijama. Nekada je bilo nezamislivo da odrasla osoba živi sama, dok je danas to postala uobičajena pojava. Svi oko nas znaju barem nekoga ko živi sam, a razlozi za to su višeslojni – od ekonomskih okolnosti i produženog obrazovanja do promjene vrijednosti i očekivanja od partnerskih odnosa”, ističe Savanović Zorićeva.

Dodaje da danas ljudi više teže ka većoj autonomiji i individualnom razvoju. Brak i porodica više nisu jedini put ka društvenom priznanju.

“Istovremeno, moramo priznati da se brak i porodica kao obrasci zajednice sve više gube i da sve više ljudi svoj život gradi izvan tih tradicionalnih okvira, bilo da biraju samački život ili neke alternativne oblike zajedništva”, kazala je Savanović Zorićeva.

Pojasnila je da brak i porodica i dalje imaju svoju vrijednost, ali je istakla da način na koji ih gradimo danas je drugačiji nego ranije.

“Možda je nekada to bila nužnost, a danas je to svjestan izbor, koji se temelji na želji, a ne na društvenom pritisku”, kazala je Savanović Zorićeva.

Istakla je da muškarci često precjenjuju kategoriju slobode, pa vezu vide kao ograničenje te slobode ili kao teret odgovornosti s kojom ne znaju kako da se nose.

“Zbog toga radije ostaju u ‘labavijim’ odnosima, nespremni da se suoče s kompromisima koje zajednički život nosi. Često ostaju u svojoj zoni komfora, koja možda i nije dobra za njih, ali je poznata i u njoj znaju kako da ‘plivaju’. Žene, s druge strane, više idu sa emocijama i osjećajem, te češće imaju izraženu potrebu za pripadanjem”, zaključila je Savanović Zorićeva.

Da savremeno društvo sve više ide ka individualizmu i kulturi u kojoj pojedinac vjeruje da je sam sebi dovoljan, smatra sociolog Vladimir Vasić iz Istočnog Sarajeva.

“Psihologija današnjeg društva nameće potrebu za samoćom, za nekom superiornom samostalnošću, idejom da čovjek može sve sam. Posebno je to izraženo kod žena, koje sve češće smatraju da sve trebaju same”, kaže Vasić.

On upozorava da ovakav način razmišljanja vodi ka narušavanju osnovnih društvenih vrijednosti, posebno porodice, koja predstavlja temelj svakog zdravog društva.

“To je neprirodno, jer čovjek je biće zajednice. Čini mi se da u osnovi nekih najdubljih, patoloških društvenih procesa leži upravo rasturanje porodice, najvažnije ćelije društva. Guranjem te ‘samotnjačke kulture’ razara se ono što je najvrednije, porodična povezanost”, ističe Vasić.

Kako je rekao, u društvu u kojem je egoizam sve prisutniji, mnogi biraju samački život jednostavno zato što nisu voljni da podnesu žrtvu zajedničkog života te, kako pojašnjava, zbog toga sve manje dijelimo svoj prostor s drugima.

“U eri društvenih mreža i obilja socijalnih instrumenata, paradoksalno, osjećamo se sve usamljenije. Virtuelna povezanost često je površna, ne nadomješta pravi kontakt i duboku emocionalnu intimnost”, ističe Vasić.

Kako je rekao, zajednički život zahtijeva kompromis, čvrstu strpljivost i sposobnost da smanjimo svoj ego.

Tridesettrogodišnji Radenko M. iz Banjaluke ističe da radi i živim sam.

“Naravno da razmišljam o ženidbi i porodici, u posljednje vrijeme sve češće, ali se isto tako nekada uhvatim u razmišljanju kako bih se ponašao da se svaki dan budim pored nekoga, u smislu koliko bi to narušilo moje svakodnevne navike, pa čak i kako ste rekli, neku zonu komfora”, kaže on i dodaje da upravo tako razmišljajući i griješi.

“Jer tako dani prolaze, godine prebrzo lete. Što smo stariji, sve ćemo više misliti o nekim propuštenim šansama. Smatram da previše jurimo neke karijere, da se ne odlučujemo za neke bitne životne korake misleći kako ćemo to pokriti novcem i drugim materijalnim stvarima. Ni moji roditelji nisu imali mnogo, teško su živjeli, pogotovo jer su bila ratna vremena, pa su nas odgojili kako treba”, kazao je on.