Sa suprugom u borbi za život: Balvan u Lijevču puca pod Mirinom sjekirom FOTO

14.07.2025. | 16:57

Ona i suprug Vukašin decenijama cijepaju drva i zarađuju za život i ni na šta se ne žale Vukašin i Mira Stolić.

Svakog jutra, prije šest, sa sjekirom na ramenu Mira Stolić (59) zajedno sa suprugom Vukašinom (68) iz izbjegličkog naselja Rovine u Lijevču polju kreće na posao. Ona ručno cijepa drva u obližnjim mjestima, selima, u Gradišci.

„Idemo svuda, odakle god nas pozovu. Ne biramo ni posao, ni mjesto. Mi se posla ne plašimo”, kaže Mira, koju je novinar Milan Pilipović u namjeri da napiše tekst za Politiku nakratko prekinuo u ovom teškom poslu, među gomilom bukovine.

Balvani su veliki, a sekira teška.

„Pet kilograma je teška sjekira, a klinovi i čekić – još teži. Nosim uvijek sav alat. Problem nastane kada se sjekira zaglavi u tvrdom drvetu, pa ni makac. Ali i za to imam rješenje,” objašnjava Mira.

Drva cijepa 30 godina, od kada je iz Mašićke Šagovine kod Nove Gradiške u Hrvatskoj, gde su živjeli do rata, izbjegla u gradiški kraj – u Republiku Srpsku. Oboje su porijeklom iz okoline Kotor Varoši, Mira iz sela Staza, a Vukašin iz Zaselja. U novoj sredini sve su morali ispočetka, a to ih je natjeralo da rade različite poslove. Tih dana najvažnije je bilo sačuvati živu glavu, kažu naši sagovornici, a potom i pronaći neki posao, bilo kakav.

„Ništa nismo imali, ali se nismo predavali, nismo klonuli duhom. Imamo dvije kćerke, trebalo ih je podizati, školovati, a ni kuće, ni šupe, ni konja, ni vola, ni njive, ni livade… Ništa. Samo jaka volja i borba za goli život”, kaže Vukašin.

Priča da radi mnoge poslove, da nema odmora. Ove sezone frezom je obradio 100 bašta i 50 plastenika, pokosio mnoga dvorišta.

„Imao sam infarkt i opet radim. Samo da vidite kakve su mi ruke, kao opanci. Ali obraz mi je čist, to je najvažnije. Skućili smo se, kao i prije, kćerke su završile školu, udale se… Zadovoljni smo i ni na šta se ne žalimo,” zadihano priča Vukašin i udara sjekirom.

Bukovina puca, a znoj sa Vukašinovog lica kaplje, na plus 35 stepeni. On i Mira rade od šest, pa dok ne ugrije, onda idu kući, na ručak i odmor, pa opet na posao, poslije podne. Dok se vidi, ako nema svjetla.

Kako je Mira počela cepati drva?

„Nisam ja nju tjerao da to radi, jer je ovo težak, muški posao. Ona je htjela da ide sa mnom, da mi pomaže. Kaže, treba nam novca, a zajedno ćemo imati duplu dnevnicu. Probala i ostala sa mnom u poslu. Znam, drugačiji su ženski poslovi, ženske ruke nisu za sjekiru i za čekić, ali ona, u podne, stigne i ručak da pripremi, pa poslije, opet zajedno, sjekiru u ruke i na posao”, priča Vukašin.

Mira sluša i ponešto dodaje.

„Vukašin je cijepao drva kod naše kuće. Ja sam htjela da pomognem. Ponavljao je da to nije za mene, nije za žene da cijepaju drva, šta će narod reći i da će on on sve to da uradi. Gomila je bila velika. Dohvatila sam sekiru, zasukala rukave i raspalila, iz sve snage. Krenulo me. Kada smo sve pocijepali, odlučila sam da Vukašinu pomažem i kada cijepa za druge, za novac i da pođem sa njim. Eto, tako je počelo,” objašnjava Mira.

Od tada sve češće i sve više, ravnopravno sa Vukašinom, cijepa drva. Iz dana u dan. Mjesecima, godinama, pa i decenijama tako. Njih dvoje kažu da je posljednjih godina posla sve manje, zato što su traktorski cjepači postali Mirini i Vukašinovi veliki konkurenti. Ipak, ne žale se. Dnevno, u proseku, pocijepaju 20 kubnih metara.

„Ako je sirovo drvo, lakše se cijepa. Grabovina je najteža za cijepanje. Tu je potrebna vještina, kao u svakom poslu. Kad sjekira zaglavi u panju, koristim klinove i čekiće, drugačije ne može”, opisuje Mira pojedine, neplanirane situacije.

Prolaznici, kada vide Miru među kladama, uglavnom zastanu. Čude se. Pitaju.

„Ja nastojim da se malo priklonim, da cijepam u zaklonu, da me ne vide. Samo da čuju sjekiru. Nekako mi bude neprijatno, zbog Vukašina. I zbog sebe. Šta će njemu reći, to mi je u pameti. Kada vide njega pored gomile pocijepanog drveta, oni glasno, po navici, poviču – ide li to, momci, može li se”, priča Mira.

Najteže im je tokom vrućina, ali kada zahladi, i ovaj posao za njih bude mnogo lakši i ugodniji. Zaradom od desetak maraka po metru su zadovoljni. Radiće, kažu, dokle ruke izdrže i dok bude posla.