Potresna Eminina priča: “Nažalost, čuju se bebini otkucaji srca”

24.08.2026. | 15:49 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Kada je Emina Zahirović Pintarić iz Sarajeva septembra 2024. saznala da ima rak dojke – dijagnozu koje se najviše plašila, nakratko je utihnula njena želja da postane majka.

U to vrijeme je ova 37-godišnja pravnica već godinama pokušavala da zatrudni.

Svijet joj se već bio srušio, ali morala je da počne da se liječi.

Znala je da ne želi hormonsku terapiju jer bi to moglo da znači da ni narednih pet godina ne može da ostane u drugom stanju.

Sedam dana poslije dijagnoze, otišla je u privatnu kliniku kako bi zamrzla jajne ćelije, ali na prvom pregledu ljekari su uočili mrlju na materici.

“Pomislih, još jedan rak”, sada mi s osmijehom prepričava traumu.

Sat pošto su joj uzeli krv za laboratorijsku analizu doktori su se vratili, ali nasmijani.

“Razmišljam – neće mi valjda s osmijehom reći da imam još jedan rak”, sjeća se.

Umjesto toga, saopštili su joj da je u šestoj sedmici trudnoće.

“Dugo sam čekala da čujem te riječi, a sada ne znam šta da radim. U trudnoći ne smiješ da popiješ ništa osim paracetamola”, prisjeća se.

Doktori su savjetovali da sačeka onkološki konzilijum koji donosi konačnu odluku da li može zadržati bebu, ali odmah je znala da terapija treba da počne tek poslije “10. nedjelje”.

“Onkološki konzilijum mi je bio zakazan za dva dana poslije tog pregleda i imala sam dva dana da uživam u činjenici da sam trudna.

“Srećom, na konzilijumu su se saglasili da je profil tumora takav da možemo da odgodimo početak liječenja i operaciju dok beba ne bude imala bar 10 nedjelja”, objašnjava.

Operisana je poslije 10. nedjelje trudnoće.

Tada kreće potraga za doktorom koji bi mogao da je isprati pošto većina ginekologa savjetuje prekid trudnoće po principu – majka ima prioritet.

Upravo tako je postupio prvi ginekolog kome se obratila, kako ga bez navođenja imena zove ova uspješna sarajevska advokatkinja koja se bavi zaštitom ljudskih i manjinskih prava.

“Nažalost, čuju se otkucaji srca”, prepričava rečenicu koja ju je šokirala.

Rekao joj je da tumor od tri centimetra koji je metastazirao i trudnoća ne idu zajedno.

“Ide hemoterapija, šanse da će beba preživjeti svakako su male, a ako odbijete liječenje, rak će metastazirati na kosti i umrijećete za pet godina”, citira Emina riječi ginekologa.

Rizik od umiranja od raka dojke pet godina poslije dijagnoze opao je u prosjeku sa 14 odsto, koliko je iznosio 1990-ih, na pet odsto, podaci su objavljeni 2023. u časopisu British Medical Journal.

U pojedinim zemljama Evrope i svijeta već su uspostavljene smjernice za postupanje sa onkološkim trudnicama i bebi se daje šansa da preživi.

Ovakvi slučajevi su relativno rijetki, jedna od hiljadu trudnica može da se suoči sa dijagnozom raka, podaci su britanske nevladine organizacije Mekmilan.

“Zaista vjerujem da bi prekid trudnoće trebalo da bude izuzetak.

“Važno je znati da prekid trudnoće neće poboljšati ishod liječenja majke”, kaže Frederik Aman, jedan od vodećih ginekoloških onkologa u Evropi, i šef ginekološke onkologije na Katoličkom univerzitetu Leven u Belgiji, za BBC.

Emina nije htjela da prihvati onkološku prognozu ginekologa.

Kada mi je prije godinu dana prvi put sve ovo ispričala, pomislio sam: “Da li je luda ili hrabra i savremena?”.

Odmah sam zatražio intervju kada ona i beba budu dobro, što je, vjerovatno, bio podsvjesni optimizam.

Na rastanku sam joj dao buket narcisa i od tada se nismo vidjeli do jula 2026.

Sada mi je uz kafu prepričavala sve što sam propustio, a stigli smo do prvog konzilijuma Klinike za ginekologiju i akušerstvo (GAK) Sarajevo, kada su doktori rekli da “ne idu onkološko liječenje i trudnoća”, ali da može da pokuša na sopstvenu odgovornost.

Ni poslije skoro tri mjeseca, iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu nije stigao odgovor na pitanje BBC-ja o procedurama za postupanje sa onkološkim pacijentima.

Onkolog: Na majkama je težak izbor

Emina je od prijateljice iz Njemačke čula da se u Sarajevo vratio doktor iz Švajcarske koji bi mogao da joj pomogne.

“Na prvom susretu je rekao da mu je drago što može da se bavi onkološkim trudnicama u Bosni, na šta sam mu ja rekla da mi je drago da sam nekome izazov”, priča Emina kroz smijeh.

U 11. nedjelji trudnoće, hirurški su joj odstranjene zloćudne ćelije, a potom je počela zaštitna terapija.

“Kad sam saznala da moram hemoterapiju, krenuo je plač.”

Tada je osvijestila da je i trudnica i pacijentkinja.

“Sebi sam govorila – nisam bolesna, ovo je samo preventiva.”

Prvu terapiju primala je pet sati i tada se prvi put ozbiljno zabrinula za bebu.

“Tečnost curi, a ona živne u stomaku i ja razmišljam šta radim djetetu.”

Pošto su onkološke trudnoće rijetke, doktora Homena Begovića ne čudi što se ljekari teško odlučuju da trudnicama savjetuju zadržavanja ploda.

Ipak, taj broj raste, zbog trenda da se porodice zasnivaju kasnije.

“To dovodi do prolongiranja i reprodukcije, a povećanjem starosne dobi majke rastu i šanse istovremene pojave trudnoće i raka”, kaže Begović, onkološki ginekolog.

U Švajcarskoj je radio u onkološkim centrima pa se već susretao sa rijetkim slučajevima.

Trudnoća i karcinom su veliki izazovi za tijelo, ali za trudnice je nekada veći pritisak da donesu odluku.

“U takvim situacijama, pacijentkinje su nerijetko prisiljene da u najkraćem roku donose teške i velike odluke, pa biraju između života koji nose u sebi i ličnog zdravlja”, dodaje.

Priznaje i da mu je to lično najveći profesionalni izazov.

“Smatram da uopšte nije humano, niti moguće donijeti takvu odluku i da vrijedi uložiti sve napore da se izbjegne abortus, koliko god je to moguće i naučno opravdano.”

Naglašava da su u moralno-akušerskom smislu majka i čuvanje njenog zdravlja prioritet.

“Tu nema dileme.

“Najvažnije je sjesti zajedno: pacijentkinja sa njenim okruženjem i stručnjaci sa iskustvom, zajedno da utvrde stanje, realne mogućnosti i rizike, i da na najbolji način pruže podršku prilikom donošenja odluka”, kaže Begović.

Hemoterapija u trudnoći: Da, ali poslije 12. nedjelje

Najveći izazov u liječenju trudnica oboljelih od raka bio je uvjeriti medicinske onkologe širom svijeta da je to moguće, kaže Aman, ginekološki onkolog iz Belgije.

To je razumljivo jer na prvi pogled djeluje nelogično da hemoterapija tokom trudnoće nije toliko štetna, objašnjava.

“Trudnicama se savjetuje da ne jedu sirovo meso, da dobro peru povrće, da izbjegavaju kontakt s mačkama, ne treba da piju alkohol, puše…

“A onda kažemo da su lijekovi napravljeni da ubijaju ćelije koje se brzo dijele ipak mogući tokom trudnoće”, kaže Aman.

Da bi se medicinska zajednica uvjerila, bili su potrebni čvrsti naučni dokazi.

“Upravo smo to uradili – uložili smo u prikupljanje kvalitetnih podataka o neurokognitivnom razvoju te djece, a rezultati su bili ohrabrujući.

“Zato se ova ideja danas sve više prihvata.”

Primjećuje da su pacijentkinje, uz stepen neizvjesnosti, često bile motivisanije od onkologa.

Prošle godine objavljene su i smjernice za ginekološke karcinome tokom trudnoće.

“Nadamo se da će ih ljekari čitati i koristiti, a svakako ih neki već koriste.

“Međutim, u udaljenim područjima ili u preopterećenim klinikama, ljekari možda neće biti upoznati s njima”, ukazuje.

Univerzitet na kojem je zaposlen uspostavio je i Savjetodavni odbor za rak, neplodnost i trudnoću koji omogućava konsultacije o pojedinačnim pacijentima.

“Do sada smo dali savjete za više od 600 pacijenata iz više od 50 zemalja.”

Najvažnija smjernica je da se tokom prvog tromjesečja ne primjenjuje hemoterapija, jer je to najosjetljiviji period trudnoće.

“Poslije 12. nedjelje trudnoće, možemo da primjenjujemo hemoterapiju”, navodi u pisanom odgovoru.

Fetus može da ima usporen rast, što zavisi od ukupne doze hemoterapije, ali novorođenčad nadoknađuje zaostatak u rastu.

“Što ranije počnemo terapiju, to je veća ukupna izloženost hemoterapiji i veća mogućnost uticaja na rast.

“Zato treba veoma pažljivo pratiti rats.”

Doktor Begović kaže da je najvažnije imati individualni pristup svakoj pacijentkinji, jer identične dijagnoze u različitim životnim situacijama znače i drugačiju odluku trudnice.

“Majka dvoje djece će u slučaju agresivnog karcinoma biti primorana da se usredsredi na terapiju i neće imati prostora za istovremeno zadržavanje trudnoće, za razliku od dugo očekivane trudnoće kada je bitno ostaviti prostora i vremena za donošenje racionalnih i individualnih odluka”, kaže onkološki ginekolog.

Ukazuje da se i kod određivanja citostatika za trudnice mora voditi posebna briga, jer su citostatici otrovni.

Koriste se već isprobani lijekovi, gdje su nuspojave dobro poznate zbog široke primjene.

“To nam pruža mogućnost da se čiste savjesti upuštamo u njihovu primjenu u trudnoći.

“To, naravno, ne važi za sve supstance, niti svaku fazu trudnoće.”

Begović kaže i da postoji gotovo “magični” organ koji majku i bebu čuva od štetnosti citostatika.

“Posteljica je vrlo fascinantan organ od ključne važnosti za razvoj i ishranu ploda.

“Služi kao filter za skoro sve potencijalno štetne supstance koje mogu da naškode bebi.”

Porođaj: “Samo da vidim da je živa, zdrava i čitava”

Poslije devet mjeseci trudnoće i paralelnog liječenja, sredinom maja 2025. počeo je Eminin porođaj.

Tražila je spinalnu anesteziju, koja privremeno uklanja bol iz donjeg dijela tijela, kako bi svjedočila trenutku za koji je u trenutku dobijanja dijagnoze – 5. septembra 2024. – mislila da nikada neće doći.

“Željela sam samo da je čujem kad zakmeči, da vidim da je živa, zdrava i u jednom komadu”, priča Emina.

U međuvremenu, Emina je išla na 11 hemoterapija, što je vid zaštitne terapije.

Osjećala je promjene raspoloženja, ali sve je prebrodila uz rad, majčinstvo i psihoterapiju.

Iznosi nam meze, da nastavimo razgovor na koji smo stavili zarez prošlog ljeta, ali nas povremeno prekida razdragani dječji glas.

Njena 15-mjesečna ćerkica Ena traži minut slave, kao da zna da snimam razgovor.

Dok tri para očiju odraslih paze na Enu, koju njen tata potom odnosi u krevet, Emina mi otkriva još nešto: i sama je slučajno došla na svijet, jer je njena majka zatrudnjela dok je još dojila Emininog brata.

Ljekari su predložili Emininoj majci da prekine trudnoću zbog terapije koju je primala u to vrijeme, a ona se plašila da postoji velika šansa da se dijete rodi sa ozbiljnim psihofizičkim nedostacima.

“Tata je rekao: ‘Kakvo god da bude – voljećemo je’.”

Ipak sam ispala dobra, kaže mi s osmijehom, prenose Nezavisne.

“Ena i ja imamo specifičan dolazak na svijet – odlučile smo da budemo tu uprkos svim prognozama”, kaže Emina Zahirović Pintarić.