Obilježio epohu u pozorištu i na filmu: Kako je Zdravko Šotra počeo karijeru u Banjaluci

08.10.2025. | 13:33

Malo je poznato da je Zdravko Šotra, (preminuo u 93. godini) reditelj koji je obilježio epohu u pozorištu i na filmu, karijeru započeo u Banjaluci 1957. godine.

O tome je, prije nekoliko godina pričao, tokom snimanja dokumentarno-igranog filma “Kamen pamti” posvećenog njegovom bliskom i dugogodišnjem saradniku, slikaru i scenaristi Borislavu Nježiću iz Romanovaca kod Gradiške.

“U Banjaluci sam prvi put bio 1957. godine, kao asistent reditelju Tomislavu Tanhoferu. Iz Banjaluke su njega zvali da režira “Gloriju” Ranka Marinkovića. Pošto sam ja u studentskim danima njemu asitirao, Tanhofer me preporučio, rekao je: Ovaj dečko će vama to uraditi, sve kako treba”, prisjetio se Šotra davne 1957. godine i boravka u Banjaluci, gradu na Vrbasu, iz kojeg je ponio mnoge, lijepe i drage uspomene, pišu Nezavisne novine.

Konobari ga zvali Šotra torta

“Spavao sam u pozorištu, bio sam uboga sirotinja, gladan, bijedan… E, tada su mi domaćini obezbijedili hranu u hotelu “Bosna”, gdje sam se dobro hranio, bilo je svega na izbor, kako se to kaže, što mi srce želi”.

Šotra je, najviše volio torte i kolače, kojih je u ovom banjalučkom hotelu bilo u izobilju.

Prilikom svake naružbe, tada mladi asisten redovno je poručivao poslastice, što su konobari primijetili i glasno komentarisali.

“Mene su u konobari u tome hotelu prozvali Šotra torta. To je bilo duhovito i istinito. Ničeg, hrane posebno, nisam imao, u djetinjstvu. U svemu sam oskudijevao. Kolači su bili luksuz, njih sam bio željan”, opisao je Zdravko Šotra svoje djetinjstvo i gostoprimstvo u Banjaluci.

Važno mjesto u rediteljskoj karijeri i životu Zdravka Šotre imaju Krajina u kojoj je snimio nekoliko filmova i drama, Banjaluka gdje je režirao prvu predstavu, Gradiška iz koje potiče njegov saradnik i prijatelj Borislav Nježić te rodna Hercegovina.

Šotra je za prepričao mnoge događaje koji su kod njega pobudili snažnu emociju, vratili ga sjećanjem u vrijeme rediteljskih početaka te, neposredno i nadahnuto, opisao Krajinu i Krajišnike.

“Meni je već od tada Banjaluka i Krajina u lijepom sjećanju”, ispričao je poznati reditelj, u Beogradu, pišu Nezavisne.

Predrag Cune Gojković i Šotra

Takođe u hotelu “Palas”, prisjetio se Šotra, održavane su zabave, uvijek je bilo puno naroda. Istovremeno, pjevačku akrijeru, na istom mjestu, počeo je nenadmašni Predrag Cune Gojković. I taj događaj Šotra je opisao, kao anegdotu.

“Goste zabavljao neki crn i zgodan mladić, lijepo je pjevao a ja sam poslije saznao da je to bio Cune Gojković, kasnije bard srpske narodne pjesme. On je u to vrijeme počinjao karijeru. Davno je to bilo, Bog da mu dušu prosti. Znate, svi ljudi koje pominjem u svojim pričama, i sada sa vama, su umrli”, rekao je tada Šotra.

Rodna gruda

filmskoj ekipi, Šotra je na široko pričao o rodnom Stocu, selu Kozica gdje je rođen, o Hercegovini, prijemnom ispitu na akademiji. Uz to je napomenuo da rado priča dogodovštine iz mladosti.

“Kada sam došao na polaganje diplomskog ispita u Nišu, bila je jaka zima, a ja u mantilu bez postave. Brat otišao u vojsku, ja mantil uzeo od njega, nisam imao ništa drugo obući. I sada, otvara se robna kuća u Nišu a upravnik te kuće kaže svojoj službenici, dajte molim vas ovom dečku nešto, neki kaput od nas, da obuče. I obukoše me. Obećah da ću to platiti od prvog honorara. Onda mi dadoše i šešir i cipele, šeširče i cipelke, kako kažu Nišlije. Tada sam već postao neka faca”.

O kamenitom Stocu i posnoj zemlji, gdje se teško živjelo i malo imalo, Zdravko Šotra je pričao sa velikom sjetom.

“Pamtim mnoge ljude i poznajem te krajeve. Uh, nekada je tamo bila najveća trgovačka firma a zvala se “Šotra, Šakota i Đurović”. Oni su iz inostranstva dovozili vagone robe a mi, siromasi, više gledali a rijetko kupovali. Nismo imali, samo je naša mašta bila bujna…”

Ipak, pričom nas vraća u Krajinu i Potkozarje, odakle je njegov dugogodišnji prijatelj i saradnik Borislav Nježić, slikar i scenarista koji je na daleko pronio glas o svojim Romanovcima.

“Naša poslovna saradnja, moja i Bore Nježića, počela je u šou programu “Obraz uz obraz” sa Milenom Dravić i Draganom Nikolićem. Tu vrstu programa radile su samo velike kuće a mi, u to vrijeme nismo imali pojma, ali smo imali želju i volju, htjeli smo da radimo, da stvorimo nešto novo. Boro je napravio osnovnu scenografiju koja je mogla trajati godinama. On je imao nevjerovatno osjećanje za mjeru, za lijepo i originalno. To nas je vezivalo. Brzo i lako  smo se sporazumijevali a radili smo sasvim različite žanrove”, opisuje Zdravko saradnju i prijateljevanje sa Nježićem čiji radovi, poklonjeni Domu kulture Gradiška su, najvećim dijelom, nestali u velikom požaru.

Šotra je o Nježiću pričao sa poštovanjem i zahvalnošću. Govorio je kako su birali ambijent za TV seriju “Više od igre”.

Desetine ambijentacija muzičkih, baletskih, poetskih i drugih programa radili smo  i imali nezapamćen uspjeh u cijeloj državi, govorio je poznati reditelj.

“Snimali smo drame u mnogim ambijentima, počev od srpskih sela, banatske ravnice ali jedan od velikih zadataka koji je u istoriji TV Beograd je serija “Više od igre”. Boro je našao ambijent u Ivanjici, gdje se mogao uraditi ovaj posao. To je jedina centralna gradska ulica koja nije nosila Titovo ime, jer je u njoj rođen Draža Mihajlović. Boro je rekonstruisao ulicu i vratio je u predratno doba, po svom izgledu. Napravio je spomenik srpskom vojniku,  uredio trgovine, kafane, pivaru… To je zbunilo seljake koji su kradom pitali, da li su opet protjerani komunisti a vraćena kraljevina”, suština je jedne od brojnih anegdota koje su ovom reditelju navirale iz sjećanja, drugovanja sa pokojnim Borislavom Nježićem.

“Braća po materi”

Takođe se tada prisjetio i snimanja filma “Braća po materi”.

“Išli smo u Krajinu, u Donjoj i Gornjoj Polači, u selima Dinare i Podinarja tražili mjesto za snimanje filma “Braća po materi”. On je uvijek zahtijevao perfekciju u izboru ambijenta. To je Boro veoma dobro umio prepoznati i uraditi. Mnogo smo radili, sve dok on nije odlučio da se više posveti svome mozaiku, umjetnosti u drugom smislu. Naše prijateljstvo je bilo veliko i dugotrajno, družili smo se porodično, zajedno odmarali, provodili divne dane mnogo godina, kao dobri drugari”, opisao je Šotra cijelu epohu koju su dijelili njih dvojica.

Biografija

Zdravko Šotra, pun vedrog duha, šarma i iskričavosti, hercegovačke mudrosti i beogradskog stila, rođen je 13. februara 1933. godine u selu Kozice kod Stoca. Poznate su njegove TV serije “Obraz uz obraz”, “Glumac je glumac”, “Ranjeni orao”, “Više od igre”, “Priče iz majstorske radionice”, “Učitelj”, “Nepobedivo srce”, “Greh njene majke”, “Gde cveta limun žut”… Njegovi filmovi “Igmanski mars”, “Braća po materi”, “Lajanje na zvezde”, “Pljačka trećeg rajha”, “Šešir profesora Koste Vujića”, “Ivkova slava” , “Zona Zamfirova” i mnogi drugi stekli su veliku popularnost.