Mariju je mama držala zaključanu u kokošinjcu 10 godina: Sve je šokiralo u šta se pretvorila

30.06.2025. | 22:05

Lišena bilo kakve komunikacije sa ljudima, majčinske ljubavi i normalnog razvoja, Marija Isabel Kuarezma Dos Santos sve je više ličila na kokoške.

Tek 1980. godine svijet je saznao njenu životnu priču. I dok su se svi pitali kako je to moguće, Marija je sve više bila zanemarena, čak su je i državne službe, ne znajući šta će sa njom, stavljale ispod radara.

Mediji su je, kada je cijeli slučaj izašao na vidjelo, odmah prozvali „pilećom djevojkom“ zbog navika koje je stekla zbog prisilne blizine živine.Naime, rođena je kao potpuno zdrava beba 1970. godine u selu Tabua u Portugalu.

Ali, umjesto bezbrižnog detinjstva, doživjela je nezamislivu sudbinu. Naime, njena majka bolovala je od meningitisa, imala je psihičkih problema. Žena nije odmah shvatila novorođenče kao ćerku i člana svoje porodice.

Kada je beba imala samo godinu dana, odvela je Mariju u kokošinjac i tamo je ostavila da se sama snalazi sa pilićima. Ostatak porodice nije pokušao da je zaustavi i vrati djevojčicu, koja je među kokoškama živjela čitavu deceniju.

Prema ostaloj djeci Marijina majka je bila vrlo brižan roditelj

Zanimljivo je da je za svoje starije sinove Marijina majka ostala uzoran, ljubazan i brižan roditelj.

Dječaci su dobro jeli, spavali u toplim krevetima, išli u školu, igrali se sa vršnjacima. Oni su odlično razumjeli šta se dešava u kući, i nisu mogli da ne znaju u kakvim je uslovima odrastala njihova mlađa sestra.

Dok su se druga djeca igrala i učila, Marija Izabel je bila primorana da jede ono čime su hranili kokoške: žitarice, listove kupusa, otpatke sa stola. Niko nije prišao djevojčici, odrasla je u potpunoj društvenoj izolaciji. Tako je živjela do 1976. godine, kada se u njenom mučnom životu pojavio tračak nade.

Jedna od tetaka Marije Izabel, saznavši u kakvim je uslovima beba živjela, podigla je uzbunu i insistirala na posjeti ljekara. Doktori su zapravo došli i pregledali bebu baš u kokošinjcu. Nakon čega su javili da je djevojčica hitno hospitalizovana, jer je imala niz psihičkih tegoba i ozbiljno zaostajanje u razvoju.

Rođaka nesrećne djevojčice nedjeljama je kucala na vrata raznih rehabilitacionih i psihijatrijskih ustanova, ali su oni odlučno odbili da prime neobičnu pacijentkinju.

Kao rezultat toga, žena jednostavno nije imala drugog izbora osim da vrati djevojčicu u užasne uslove u kojima je bila svih ovih godina. Međutim, doktori nisu bili prvi koji su zatvorili oči pred užasnim načinom života Marije Izabel.

Skoro cijelo selo je znalo da je beba u kokošinjcu i da se hrani istom hranom kao i živina. Deset godina nikome nije palo na pamet da dijete treba da se odgaja u drugačijim uslovima.

Strani novinari su ovu zastrašujuću ravnodušnost objasnili činjenicom da su se komšije uglavnom bavile teškim fizičkim radom i smatrali su neprihvatljivim miješanje jedni u druge u lične poslove. Kako kažu, svaka koliba ima svoje zvečke.

Marijin dodir sa civilizacijom i uobičajenim životom svakog čovjeka

Priču o Mariji Izabel slučajno je čula 1980. medicinska sestra Marija Bijao, koja je radila u bolnici Tores Vedras.

Saznavši od svojih kolega o uslovima u kojima je beba živjela, žena je odlučila da je pronađe po svaku cijenu i pomogne na bilo koji način.

Stigavši u selo, Bikao je lako pronašao isti kokošinjac i odatle odvela djevojku, dok je majka jednostavno ignorisala ovaj događaj. Medicinska sestra je odvela Mariju Izabel u svoj dom, a “kokoška djevojka” je živjela nešto više od dvije nedjelje sa ženom koja nije bila ravnodušna prema tuzi drugih. Nakon što je posmatrala njeno ponašanje, Bijao je shvatila da ne može sama i obratila se novinarima za pomoć.

Portreti Marije Izabel počeli su da se pojavljuju na naslovnim stranama gotovo svih portugalskih medija. Novinari su bili ogorčeni:

„Teško je zamisliti da bi neko mogao da preživi u uslovima u kojima je ova djevojka godinama bila podvrgnuta. Ali ono što najviše iznenađuje u ovoj stvari je ljudska ravnodušnost. Na kraju krajeva, ljekari su znali da je ovom djetetu hitno potrebna pomoć, ali su odlučili da zaobiđu problem i nisu učinili ništa da ga riješe.”

Prva dama Portugala, Manuela Eanes, odigrala je posebnu ulogu u kasnijoj sudbini. Žena je saznala kroz šta je mala Marija morala da prođe i insistirala je da djevojčica bude smještena u najbolji rehabilitacioni centar u zemlji.

Direktor ustanove u koju je tada primljena Marija rekao je novinarima:

„Na osnovu mojih zapažanja, mogu sa sigurnošću da kažem da dijete nije dovoljno razvijeno za svoje godine. Mentalna retardacija je najvjerovatnije povezana sa potpunim nedostatkom ljudske interakcije. Svo ponašanje djevojčice je određeno najjednostavnijim biološkim instinktima i refleksima.”

Prema nekim svjedocima, Marija Izabel nije mogla ni da zaplače jer su „suze jedan od oblika ljudske komunikacije, a takva iskustva nije imala od ranog detinjstva.

Strašniji su bili izvještaji o tome kako se „kokoška djevojka“ ponašala, potpuno usvojivši navike svojih pernatih komšija i vaspitača.

Išla je sitnim koracima i neprestano lepršala rukama kao krilima. Marija, naravno, nije mogla da govori i nije mogla čak ni da razjasni da li joj nešto odgovara ili ne, ali je povremeno oponašala kokodakanje koje je često čula tokom svog života.

Tijelo 10-godišnje djevojčice bilo je iscrpljeno jer se njena cijela ishrana sastojala od žitarica. Zbog toga je fizički zaostajala za svojim vršnjacima. U međuvremenu, bila je mentalno razvijena na nivou dvogodišnjeg djeteta.

Sa Marijom Izabel je dugo radilo na desetine specijalista, ali deset godina kasnije ona još uvijek nije naučila da govori. Međutim, mogla je da objasni svoje najjednostavnije emocije gestovima. Djevojka se i dalje ponašala kao kokoška: išla je malim koracima, stalno se zaustavljala i mahala rukama. Međutim, ljekari koji su radili sa njom nisu gubili nadu. I urodilo je plodom.

Gdje je danas Marija i šta se dešava sa njom?

Naučila je da sjedi na stolici, na koju je ranije mogla da skače samo nogama, i da jezikom znakova ne samo da opisuje svoje najjednostavnije emocije, već i da priča o svojim željama.

Specijalisti koji brinu o Mariji Izabel uvjereni su da ona nikada neće moći da prestane da imitira ptice, jer je za nju ovo jedan od glavnih načina samoizražavanja.

Radnici rehabilitacionog centra u kome žena boravi dugi niz godina ne dozvoljavaju novinarima da je vide i na sve načine pokušavaju da je zaštite od pažnje štampe. Tokom proteklih 25 godina, mediji nisu uspjeli da dobiju nijednu novu fotografiju Marije Izabel.