Kad vam je teško, sjetite se Željka: Pobijedio sistem i ima samo jednu poruku FOTO

12.12.2025. | 14:06

Moja priča od samog rođenja nije bila laka, svi su mislili da će na kraju o meni neko morati brinuti jer sam slabovid, a danas sam ostvaren čovjek i ne oslanjam se ni na koga, počinje svoju priču za BL portal Željko Simeunić iz Teslića.

Ovaj tridesetogodišnji mladić koji se baš i ne sjeća bezbrižnih, dječijih dana, danas u rukama ima fakultetsku diplomu i posao.

„Sad mogu da kažem da mi je slabovidost lakše pala od sistema koji me nije prepoznao. Rođen sam prije vremena, pa je moj problem sa vidom već sa četiri mjeseca bio uočljiv. Rat, inflacija, nedostatak kiseonika, ništa mi nije išlo u prilog, ali i to sam prevazišao. Roditelji su u početku tragali za lijekom, ali nedostatak informacija i finansija ih je obeshrabio, pa su rekli to je tako, i gotovo“, objašnjava Željko.

Kako kaže, u ustima mu je i dalje ukus gorčine zbog osnovnog obrazovanja i prvih dana škole.

„Učitelj nije prepoznao moj problem sa vidom, uprkos mojim molbama dobio sam mjesto u zadnjoj klupi. Nisam mogao da vidim ništa na tabli, drugari iz klupe nisu razumjeli da mi treba njihova pomoć. Odlazio bih kući sa neispisanim stranicama, svi su mislili da ne želim da učim i tako sam pao drugi razred“, prisjeća se Željko.

Još mnogo toga iz djetinjstva ostalo mu je u sjećanju – osjećao se nevidljivim gdje god da se okrenuo, kao da nikom nije potreban. Vršnjaci su ga ismijavali i maltretirali jer nisu shvatali njegov problem slabovidosti i nižeg rasta. Ni u Centru za socijalni rad nije naišao na razmijevanje, a njihov prijedlog bio je da, ako baš hoće da upiše srednju škola, to bude neka trogodišnja.

Ipak, upis u srednju školu za Željka je bio period preporoda. Tu se, konačno, našao neko ko ga je razumio.

“Jedan od profesora odmah je prepoznao moj problem sa vidom, uključio me u organizaciju slijepih u Tesliću, odveo do gradonačenika i pomogao da konačno dobijem laptop sa glasovnim softverom. Od propalog đaka tada postajem nekoliko puta kandidat za učenika generacije. Nakon toga, na nagovor gradonačelnika Teslića, upisujem četvorogodišnju školu, polažem razliku predmeta i nastavljam obrazovanje na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci i u roku završavam“, priča Željko.

Život ga, nažalost, i dalje nije mazio, jer je u međuvremenu izgubio brata, ali Željko je nastavio da se bori. Izabrao je poziv socijalnog radnika i postao predsjednik Organizacije slijepih Teslić.

“Želja mi je da više nijedno dijete ne prođe kao ja. Mene sistem nije vidio, ali druge će morati – to sam obećao“, ističe Željko.

Pripravnički rad je obavio u Gradskoj upravi Teslić, a nakon toga se i zaposlio kao referent za nevladne organizacije. S ponosom zaključuje da bi i dalje bio na margini društva, da nije bio toliko uporan. Uskoro ga očekuju i novi pregledi, pa se nada da će njegov vid ostati koliko-toliko stabilan.

“Na kraju bih samo poručio društvu da budemo više empatični, da pomažemo. Posebno bih roditeljima djece sa invaliditetom rekao da se bore za svoje dijete, nek oni budu taj vjetar u leđa. Inkluzija ne može biti mrtvo slovo na papiru, potrebno je mnogo toga da se ovo društvo prilagodi osobama sa poteškoćama, ali moramo se za to izboriti. Prvo da krenemo od svoje kuće i šklostva”, zaključuje Željko za BL portal.

Željka Pavlović, BL portal