Jugoslovenski crveni kiosk: Bio na svakom ćošku, danas ga čuvaju u Njujorku

01.10.2026. | 08:55 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Stajao je pored autobuskih stajališta, na trgovima, ispred željezničkih stanica, u blizini škola i fabrika, a mnogi ga i danas pamte jednostavno kao “crveni kiosk”.

U njemu su se prodavale novine i cigarete, kupovale karte, plaćalo parkiranje, spremale viršle i obavljale različite usluge.

Njegov pravi naziv bio je K67, a osmislio ga je slovenački arhitekta i industrijski dizajner Saša J. Mehtig. Ideja je nastala 1966. godine, a naziv K67 povezuje se sa 1967. godinom, kada je dizajn patentiran.

Ono što je nekada bilo dio svakodnevice miliona ljudi danas se nalazi i u kolekciji Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku (MoMA), kao primjer značajnog modernog industrijskog dizajna, prenosi Magazin Politika.

Zašto K67 nije bio samo kiosk?

Kada je Mehtig osmislio K67, napravio ga je kao modularni sistem koji je mogao da se prilagođava različitim potrebama.

Osnovna zamisao bila je da se pojedinačni elementi povezuju i tako stvaraju različite cjeline. Jedan modul bio je dovoljan za malu prodavnicu, dok je više povezanih jedinica moglo da stvori znatno veći prostor.

To je bila veoma moderna ideja za šezdesete godine. Umjesto da se svaki mali objekat posebno gradi, isti industrijski proizvedeni sistem mogao je da se postavi na različitim mjestima i dobije različitu namjenu.

K67 je tako mogao da bude kiosk za novine, prodavnica, punkt za prodaju karata, turistički informativni centar, portirnica, mjesto za naplatu parkiranja ili objekat brze hrane.

U jugoslovenskom sjećanju posebno su ostale viršle, zemičke i jogurt koji su se kupovali na ovim kioscima.

Zašto ga svi pamte kao crvenog?

Iako je crvena boja vremenom postala njegov zaštitni znak, K67 nije postojao samo u crvenoj boji.

Proizvodio se u različitim bojama, među kojima su bile bijela, zelena, žuta, narandžasta i plava. Ipak, jarkocrveni primjerci toliko su se urezali u sjećanje da je “crveni kiosk” postao sinonim za K67.

Boja je imala i praktičnu ulogu. Jarki kiosk lako se uočavao u gradskom prostoru, dok su ga zaobljene linije i neobičan oblik odmah izdvajali među betonom, asfaltom i klasičnim zidanim objektima.

Kako je iz Jugoslavije stigao do Japana i Amerike?

Izvan Jugoslavije K67 je imao još raznovrsniju primjenu.

Korišten je kao prodavnica, objekat brze hrane i punkt na skijalištima, a zabilježene su i neobičnije namjene, uključujući korištenje u sistemima granične kontrole.

Zbog toga ga nije sasvim precizno opisivati samo kao “trafiku”. K67 je bio mali arhitektonski sistem namijenjen javnom prostoru.

Primjerci K67 izvozili su se u Poljsku, Japan, Novi Zeland, Keniju, Irak, tadašnji Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države.

Prema dostupnim podacima, proizvedeno je oko 7.500 primjeraka, a proizvodnja je trajala do 1999. godine.

To je posebno značajno jer su mnogi modernistički i futuristički projekti iz šezdesetih godina ostali samo na crtežima ili u obliku prototipova, dok je K67 iz arhitektonske ideje prešao u masovnu proizvodnju.

Od čega je napravljen K67?

K67 je pravljen od ojačanog poliestera, čelika i stakla, što je omogućavalo serijsku proizvodnju njegovog neobičnog, zaobljenog oblika.

Upravo je to bila jedna od njegovih najvećih prednosti. Nije morao da se gradi poput male kuće, već se proizvodio kao industrijski proizvod, transportovao i postavljao tamo gdje je bio potreban.

Muzej moderne umjetnosti u Njujorku uvrstio je K67 u svoju kolekciju, a crveni kiosk bio je predstavljen i na izložbi “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980”, posvećenoj arhitekturi nekadašnje Jugoslavije.

Kako je obični kiosk postao dizajnerska ikona?

Poslije raspada Jugoslavije mnogi kiosci K67 uklonjeni su, propali ili zamijenjeni novim montažnim objektima. Ono što je nekada bilo gotovo svuda počelo je da postaje rijetkost.

A onda se dogodio zanimljiv preokret.

Dok su ga gradovi sve više uklanjali kao zastarjelu uličnu opremu, dizajneri, arhitekte, kolekcionari i muzeji počeli su da ga otkrivaju kao vrijedan dio industrijskog nasljeđa.

Neki sačuvani primjerci danas dobijaju potpuno nove funkcije i koriste se kao kafići, turistički punktovi, izložbeni prostori ili privremeni objekti.

Kiosk koji je nekada bio toliko običan da ga gotovo niko nije primjećivao tako je postao jedan od prepoznatljivih simbola jugoslovenskog industrijskog dizajna.