Ispovijest žene koja je krenula da posjeti manastir Ostrog: “Zaustavio me, propala sam u mrak”

22.04.2024. | 10:42

Ispovijest žene tokom njene posjete manastiru Ostrog prepuna je emotivnih detalja.

Ona je doživjela pravo čudo i kako kaže, osjetila milost Svetog Vasilija Ostroškog.

– Godišnji odmor sam sanjala, čekala, radovala se, ali i strijepila da li ću uspjeti da se odmorim.

Iza mene je ostala jedna naporna godina, a sve je mogao da riješi jedan put na more, a usput i posjeta manastiru pod Ostrogom, gdje sam planirala da se poklonim moštima Svetog Vasilija Ostroškog. Od dana kada sam saznala za Sveca, slava mu i milost, tražila sam njegovu pomoć, molila sam mu se, bila spokojna kad god bih pozvala njegovo ime. Kakva god da me nedaća čekala, osjećala sam da je bilo koji ishod baš onakav kakav treba da bude – započinje ona svoju ispovijest.

– Iako se, kako narod kaže, ne planira ići u manastir pod Ostrogom, isplanirala sam da ću neki dan od odmora otići i zatražiti blagoslov od Svetog Vasilija Ostroškog, slava mu i milost. Pričaju ljudi, čak i moji najbliži, on ne da grešnom i lažnom pokajniku da priđe njegovim moštima. Takvi ljudi padaju u nesvijest, u nekakav trans, tresu se, plaču i monasi ih iznose na vazduh, mole se za njih i polivaju ih svetom vodicom. Samo pravi pokajnici mogu da se pomole i cjelivaju njegove mošti. Nekoliko puta sam išla, pješke se pela do gornjeg manastira i nisam osjećala umor nijednog momenta. Ništa sem upornosti i blagostanja. I ovog puta sam htjela isto da osetim, jer život koji nam se nameće upravo nam uzima ta dva najvažnija osjećaja – da možemo sve nedaće izdržati, koliko god da nam je teško a ima nade i ona nas čeka samo ako ne odustanemo.

Planirala sam i to ljeto, a planirati se ne valja, da mir koji sam izgubila opet potražim ponizno, krotko pred njegovim moštima. Jedan dan sam provela računajući koliko me košta put, kad da krenem, koga sve da vodim, da li ćemo se umoriti, a to me je brinulo samo što je umor postao neizostavni dio mene. Uveče sam zaspala uz molitvu, ali uznemirena, i nađoh se na dobro poznatom putu. Zapamtila sam svaki kamen, korijenje stabla i znala sam da se penjem ka manastiru. Bilo je tako stvarno, jasno i slava mu i milost, osjetila sam ga. Probudila sam se mirna, poslije mnogo vremena. Dosta sam se promijenila od posljednje posjete manastiru, dozvolila sam da me ljudi promjene i ja sam popustila. Strah, ozlojeđenost su vladali mnome. Pohlepa i ljutnja su me obuzeli i kad sam se probudila potpuno mirna, sa velikom odlučnošću sam riješila da odem na Ostrog.

Nije mi dao, zaustavio me kad sam napravila korak, propala i letjela dva metra u mrak. Naime, tu noć krenula sam u šetnju, nasmijana, srećna, zadovoljna i ne sluteći da ću sljedećeg trenutka ležati sama u mraku, oblivena znojem i presavijajući se od bola. Mjesto gde smo šetali, nije bilo osvetljeno, ja svakako tapkam u mraku jer se slabo vidi, a ovaj put sam zakoračila misleći da ispred mene ima tlo – prenio je Kurir njene riječi.

Propala sam, zakucala se, nesvjesna šta se deslilo, samo sam čula kako kost puca. Nije me napustio, bio je i tad pored mene, zaustavio me da se ne nabijem na šiljke armature koje su zjapile iz zemlje tik pored moje glave. Sve ostalo se brzo odvijalo, kao na filmu, hitna pomoć, bolnica u Risnu, prevoz avionom do Beograda, operacija i bol…

Jezivu poruku mi je poslao, slava mu i milost, da nisam bila spremna da koračam kao nekada ka njemu. Nisam bila čista, mirna i krotka kao nekad. Dozvolila sam da me ovo zlo vrijeme i zli ljudi promjene, da postanem ozlojeđena, nesrećna, nesigurna, uplašena, bez osmijeha i zadovoljstva da je ovo što imamo sasvim dovoljno da idemo dalje neiskvarene duše i da nas trka za novcem i vlašću neće nigde dovesti. Čeka me dug i težak oporavak, ali već sad znam da ću sa još većom željom u sebi krenuti na put ka Svetom Vasiliju Ostroškom – završava svoju ispovijest ona.