Druga šansa za život! Stanka boljela glava i lakat, pa saznao da je na korak do smrti

12.11.2025. | 07:46

Stanko Tošić iz sela Konjino kod Lebana preživio je infarkt miokarda zahvaljujući brzoj reakciji lekara. Iako je u početku simptome poput bola u ruci i malaksalosti pripisivao fizičkom radu, situacija se pogoršala, što ga je natjeralo da potraži pomoć.

Danas, sa ugrađenim stentom i promenjenim životnim navikama, Stanko slavi dan kada je dobio drugu šansu za život.

“Neizmjerno sam zahvalan ljekarima, ali s obzirom da imam samo jedan stent, nekako vjerujem da je moj slučaj bio lakše prirode”, rekao je on ranije za Jugmediju.

Naime, on je radio kao viljuškarista u jednoj hladnjači, nedaleko od svoje kuće i u to vrijeme je bio aktivni poljoprivredni proizvođač.

“Zabolela me je leva ruka kod lakta. Prvi, pa drugi pa treći dan, s tim što je intenzitet bola bio sve jači. A pre toga mjesecima me boljela glava. Ni sam ne znam koliko sam tableta gutao protiv bolova. Ali, u ta tri dana sam bio nekako malaksao i umoran”, ispričao je Tošić.

Osjećaj bola u ruci, bez trnjenja, malaksalost i umor pripisivao je napornom fizičkom radu.

“Taj viljuškar sve sam nekako vozio na lijevu stranu, a volan težak, treba snaga da savije i okrene mašina”, kazao je Tošić.

Kada je trećeg podneva stigao kući, stavio je pumpu na leđa da bi isprskao voće od štetočina. Napravio je nekoliko poteza, ali mu je još više pozlilo.

“Najviše me uplašio bol u laktu, u stvari tu negdje pored lakta, koji se širio prema vratu, kao i totalna malaksalost. Seo sam u automobil i otišao na hitnu pomoć u Dom zdravlja, Odmah su mi uradili EKG. Nisu me pitali ništa. Ljekar je prišao i mirno mi kazao da moram za Leskovac”, naveo je Tošić.

Stanko je bio u šoku i strahu, pa usput nije htio da leži u kolima hitne pomoći jer je sjedio, s namjerom da sebi i medicinskoj pratnji pokaže da mu nije ništa.

“Strah je postao još veći kada je naišao doktor i pred svima u prepunoj ambulanti urgentnog centra pitao gdje je onaj s infarktom, a oni pokazali na mene”, ispričao je Tošić.

Išla je ustaljena procedura: Urgentni centar, čekanje na lekara interniste, a zatim smještaj na Koronografiji odeljenju sa angio salom Opšte bolnice Leskovac.

Tu sam se smirio. Prestali su svi moji strahovi kada je u sobu ušla doktorka Gabrijela Stojković sa još dvojicom ljekara iz Niša. Oslobodili su me i rekli da će sutra da mi ugrade stentove i da ću biti kao nov”.

Ušao je u salu, tada novu, legao na operacioni sto, dali su mu lokalnu anestiziju i uradili koronografiju, a potom ugradili samo jedan stent. Trajalo je kratko, nije bilo bolno. I, vraćen je u sobu.

“Dobio sam samo jedan stent. Rekli su mi da mi je bila začepljena glavna arterija negdje kod vrata, blizu glave. Nisam pitao, a nisu mi ni rekli kolika je začepljenost bila. Dali su mi hrpu lijekova i sutradan sam otišao kući bez ikakvih bolova u ruku.”

Sve to dešavalo se 2014. godine, a Tošić je sada u sedmoj deceniji.

Za Stanka Tošića, bar po njegovim tvrdnjama, nije moglo da se kaže da je vodio buran život, ali, jer, uvijek ima jedno ali.

“Znate, mi živimo na selu. Tada su mi i roditelji bili živi, pa su se čuvale i svinje. Po dvije tri bi zaklali u jesen, da ima, velika smo porodica. Tako je meni, kao i svima nama, glavno meso bilo svinjsko meso. A uz meze valja se popiti i po koja. I pio sam. I pušio, doduše nisam bio strastveni pušač, po 10 cigareta dnevno. Nije da nisam znao za rizike, ali računao sam da radim naporan fizički posao i da sve to organizam očisti sam. Eto, ja sam, na primjer, imao godinama povišen pritisak, a nisam pio lijekove. Međutim, danak sam platio.”

Posle operacije je ostavio cigarete. Godinama nije pušio. Ostavio je i piće, i, na svoju žalost, nije jeo svinjsko meso.

“Kada se završila postoperativna terapija, ostala su mi, sve do danas, tri lijeka koja redovno pijem: lek protiv masnoće, protiv aritmije i za širenje krvnih sudova. Živim sa lijekovima, ali živim normalno, radim normalno i dalje vozim viljuškar. Taj dan, kada mi je ugrađen stent, slavim, jer sam dobio novi život”, objašnjava.

Ali, nije do kraja disciplinovan. Poslije par godina propušio je. Uz društvo popije i po koju čašu ljute rakija. Više se ne bavi poljoprivredom, osim onim što ima u svom prelijepom dvorištu, i nikada ga više nije zaboljela glava.

“Iskren da budem, ne znam šta bih poručio ljudima koji se nalaze u opasnosti da dobiju infarkt srca, osim da kažem da vode umeren život u svemu, pa i u radu. Jer, imamo samo taj jedan život, kojeg, uprkos porodici, živimo sami, sami živimo i sami umiremo. A život je lijep. Bolje je otići kasnije nego pre vremena, da uživate u suncu, u prirodi, u čuvanju djece i unuka, da se radujete njihovoj sreći i tugujete zajedno sa njima. Jednostavno, da im budete podrška, jer kada mi odemo, iza njih ne ostane niko”, rekao je on ranije.

Stanko je jednom prilikom počeo da nabraja koliko je njegovih drugova i prijatelja jedva preživjelo infarkt miokarda srca, a koliko njih umrlo još prije nego se on razbolio. Spisak je podugačak jer vam se od nabrajanja može zavrtjeti u glavi.