Doktor Nestorović otkrio: Moj sin ima autizam, najbitnije da je srećan

08.12.2025. | 15:08

Kao pulmolog i alergolog, prof. dr Branimir Nestorović poznat je po specifičnom odnosu prema malim pacijentima.

U radu s djecom on se ne oslanja samo na medicinu, već i na instinkt, smirenost i sposobnost da sasluša i vidi ono što drugi ne primjećuju. Strpljenju su ga, kaže, naučile godine, a sposobnost da sasluša i vidi više od mnogih bogato životno iskustvo, razvod i drugi brak u kom je dobio dvoje djece – ćerku Minu i sina Uroša.

Poslije mladalačkog braka i razvoda, na samom početku zajedničkog života sa sadašnjom životnom saputnicom Suzanom, profesor dr Branimir Nestorović suočio se sa dva velika izazova. Ćerka Mina je kao veoma mala imala zdravstvenih problema sa srcem i trebalo je da bude operisana u inostranstvu. Kod sina Uroša, koji je došao na svijet poslije sestre, Nestorovići su primijetili elemente autizma. Za bračni par koji je tek na početku zajedničkog životnog maratona to su bili ogromni problemi.

– To su bile teške godine. Plakao sam kad sam gledao film “Klopka”, jer to je bila ta situacija: zemlja pod sankcijama, nema novca, fond ne šalje na operacije u inostranstvo… Osjećaš se kao da si pritjeran uza zid. Nikad čovjek ne zna kako bi reagovao kad bi se našao u takvoj situaciji. Na sreću, kod Mine se sve dobro završilo bez intervencije, krenulo je u dobrom pravcu, ali u takvim situacijama stvarno imaš utisak da nemaš nikakav manevarski prostor. Mislim da nisam sposoban da ubijem, nemam taj poriv u sebi, ali je veliko pitanje kako bi se ko ponio u takvoj situaciji – ispričao je prof. Nestorović u podkastu “Životna priča”.

Nedugo zatim bračni par Nestorović suočio se sa činjenicom da njihov sin Uroš ima poremećaj iz spektra autizma. U želji da što bolje razumije Urošev svijet, profesor Nestorović je počeo da izučava ovaj poremećaj koji najčešće biva otkriven u drugoj godini života.

– Nama je to bilo jako stresno, jer odmah sledeće godine poslije ćerke se Uroš rodio, pa otkrivamo autizam… Sve to zahtjeva mnogo mentalne čvrstine. Ali ja mislim da je glavni problem roditelja koji imaju djecu sa autizmom što ih ne prihvataju, kao da ih se na neki način stide. Ovo društvo je naučeno da ljude valorizuje po novcu, po efikasnosti, po uspješnosti, a oni su nekako izbačeni iz trke. Zna se da djeca koja imaju poremećaj iz spektra autizma neće moći da završe fakultet, da budu direktori i onda se njihovi roditelji stide da kažu da im dijete ima autizam. Meni se dešavalo da dovedu dijete zbog problema sa plućima i kad im kažem da dijete ima elemente autizma, oni to ne vole da čuju – navodi prof. Nestorović.

“Moj sin ima fotografsko pamćenje”
Danas se, kaže, zna kako funkcioniše mozak autističnog čovjeka – intenzivnije nego mozak neurotipične osobe.

– Moj Uroš ima 30 godina i drugačiji osjećaj i viđenje svijeta. Veliki procenat djece sa poremećajem iz spektra autizma ima sposobnosti koje neurotipični ljudi nemaju. Oni imaju strahovito pamćenje, naročito kad je riječ o brojevima, o datumima. Kad ne možemo da se sjetimo koje godine smo negdje bili, mi kažemo: “Uroš, Pariz”, a on odmah kaže datum, mjesec i godinu kad smo bili u Parizu. Vozili su ga helikopterom iznad Londona i on je sve ulice poslije toga sjeo i nacrtao – otkrio je prof. Nestorović.

Pored toga što ima specifično pamćenje, Uroš ima izraženu umetničku crtu. Iza sebe ima nekoliko izložbi slika, a posvećen je i vajarstvu. Roditelji su ga maksimalno podržali kad je u desetoj godini pokazao interesovanje za slikanje i to je, navodi profesor Nestorović, veoma važno za svakog roditelja čije dete ima poremećaj iz spektra autizma – podržite ga u svemu što će ga činiti srećnim.

– Mi smo puno radili sa njim, vodili smo ga svuda gdje smo mi išli, letio sa nama za Ameriku 11 sati avionom i bio je oduševljen. Sve što mi radimo radio je i on. Kad smo primjetili da je zainteresovan za crtanje, upisali smo ga na privatne časove kod Biljane koja ga voli kao da joj je mlađi brat. Njegovi radovi su prepoznatljivi, njegove slike govore. Ja se držim one priče kad je učiteljica pitala Džona Lenona šta želi da bude kad odraste, a on joj odgovara da želi da bude srećan. Učiteljica mu kaže kako on nije razumio pitanje, a on joj kaže kako ona nije razumjela odgovor. Najvažnije od svega je da odgajaš dijete koje će biti srećno i zadovoljno i mi smo mnogo radili na tome – kaže profesor Nestorović.