Časne sestre priznale šta im najteže pada u manastiru: Ovdje život nije med i mlijeko
05.12.2025. | 17:37Mnogi misle da je život u samostanu najteži zbog tišine, siromaštva i strogih pravila, ali oni koji u njemu zaista žive kažu nešto sasvim drugo.
ta je zapravo najteže u životu časnih sestara i redovnika? Na platformi Quora, više redovnica i redovnika otvoreno je progovorilo o najzahtjevnijim aspektima posvećenog života. Bez dramatizacije i bez mistifikacije, svi se slažu u jednom: najteži deo nisu zavjeti, tišina ni skromnost već svakodnevni suživot sa drugima.
“Ljude je često teško razumjeti”
-Najizazovnije je živjeti u zajednici – priznaje sestra Julija. Ne zbog pravila ni discipline, već zato što je svaka osoba poseban svijet navika, očekivanja, rana, iskustava i temperamenta.
-Ljude je često teško razumijeti, teško ih je prihvatiti takve kakvi jesu. A baš to od nas traži naš poziv. Učimo da gledamo mimo razlika i da ne sudimo. Iako ponekad iscrpljujuće, Julija ističe da zajednica donosi i podršku, ljubav, radost i jasnu misiju – ono što njihov način života čini mogućim.
Sličnu ispovest ima i brat Filip. Njemu najteže pada činjenica da je okružen ljudima o čijoj prošlosti ne zna ništa – jer u samostanu se prošlost ne računa. Važan je zajednički cilj i zavjeti. A neki od tih zavjeta, priznaje, umiju biti izuzetno teški, poput celibata i potpunog odricanja od tjelesnih užitaka. Vremenom se, kaže, čovjek suoči i sa još jednom istinom: mnoge brige koje ljudi nose kroz život zapravo su van njihove kontrole, navodi Mojevrijeme.hr.
Sestra Dijana, sa više od četrdeset godina iskustva, kaže da joj nijedan dio posvećenog života nije “najgori”. Ipak, i ona priznaje da je zajednica pravi izazov. “Sve ljudske mane, sitne dosade i navike – ništa od toga ne nestaje kada uđete u samostan. Tada se podsjetim da sam sama izabrala takav život, da su to moje sestre i da moram živeti sa njima, a i one sa mnom. Nisam ni ja uvijek cvijeće.”
Brat Kristofer potvrđuje to iz muške perspektive. U njegovom malom samostanu istovremeno su živjele različite generacije i kulture: Italijani u sedamdesetim, Eritrejci u pedesetim i Amerikanci u dvadesetim. Razlike su bile ogromne – u navikama, ritmu života, u svemu. “Zajednica je bila pravi izazov”, kaže. Iako su pripadali kontemplativnom redu, istovremeno su vodili župu od čak 3500 porodica. “To je težak život”, prisjeća se.
Jedna je samostan i napustila
Na tom putu mnogi i odustanu. O tome svjedoči Ana, koja je napustila samostan prije konačnih zaveta.
– Bilo je izuzetno teško iskustvo – priznaje. Njeni dani bili su potpuno usklađeni sa ritmom zvona, molitve i rada, bez bogatstava i svjetovnih užitaka. Došla je iz svijeta punog buke i stalnih podražaja, a našla se u životu krajnje jednostavnosti, tišine i stroge skromnosti. Uz spoljne izazove, suočila se i sa ličnim borbama, ali i sa određenim neskladima unutar zajednice koju je izabrala. Na kraju je shvatila da takav put jednostavno nije bio za nju.
