Boli do kosti! Sveštenik Aleksandar se odrekao sina kada je promijenio vjeru – majci srce prepuklo

09.06.2025. | 09:30

U jednom selu kod Vrdnika, gdje su ljudi decenijama živjeli u ritmu crkvenih zvona, slave i praznika, prije više od 3 decenije dogodilo se nešto što se i danas prepričava sa nevjericom.

U središtu ove neobične porodične drame bio je otac Aleksandar, ugledni pravoslavni sveštenik, poznat po strogim propovijedima, ali i duhovnim savjetima koji su često pomagali mještanima da pronađu smisao u najtežim trenucima.

Njegov sin Lazar, jedini nasljednik i ponos porodice, godinama je pokazivao interesovanje za duhovnost. Već kao dječak, znao je napamet psalme, služio kao pomoćnik u oltaru i svi su ga videli kao budućeg sveštenika možda čak i episkopa. Ali, niko nije mogao da predvidi kuda će ga put vjere zaista odvesti.

Nakon teoloških studija u Beogradu, Lazar je otišao na postdiplomske studije u Jerusalim. Tamo je, kako kažu ljudi bliski porodici, doživio duhovnu preobrazbu. Upoznao je jednog sufijskog učitelja, čovjeka koji mu je, kako je Lazar kasnije govorio, „otvorio dušu i pokazao Boga bez granica“. Umjesto da se vrati u Srbiju i nastavi porodičnu svešteničku lozu, Lazar je odlučio da pristupi jednom manastiru u Galileji, koji pripada drevnoj grani hrišćanstva — koptskoj crkvi.

Vratio se kući samo jednom — da se oprosti.

Otac Aleksandar ga nije pustio ni da kroči u kuću. Pred kapijom mu je rekao:

– Ti si izabrao put protiv vjere mojih otaca. Nisi više moj sin. Moj sin je umro kad je obukao tuđe mantije – rekao mu je on.

Lazar je tada, kažu komšije koje su posmatrale scenu izdaleka, samo spustio glavu, poljubio zemlju ispred kuće i rekao:

– Ako je Bog jedan, naći će nas zajedno. Ako nije, neka me onda pogrešan put vodi do Njega – rekao je Lazar, piše Stil.

Dok se okretao da ode, na pragu se pojavila njegova majka, tiha i blijeda, sa maramom na glavi i rukama koje su drhtale.

Prišla mu je, i iako ga nije smela zagrliti pred mužem, nežno mu je stavila ruku na rame i prošaptala:

– Ja ću ti uvijek ostati majka. I kad mi zabrane da te volim, ja ću te voljeti u molitvi. Gdje god da ideš, nosi sa sobom ono što sam ti šaptala dok si bio beba: “Budi dobar i ne boj se svjetlosti”- rekla je ona

Otac Aleksandar je dve godine kasnije preminuo, a prema riječima njegovog najbližeg prijatelja, dan pred smrt je rekao:

– Nisam siguran da li sam zadržao vjeru, ali znam da sam izgubio sina. I to nije pobjeda – reka je on.

Lazar je danas iguman malog manastira u Egiptu, vodi sirotište i bolnicu za leprozne. Nikada se nije vratio u Srbiju, ali redovno uplaćuje sredstva za obnovu lokalne crkve u svom selu. Jednom godišnje, na dan Svetog Save, šalje pismo — bez adrese, bez potpisa. Samo u koverti stoji rečenica:

„Za onog ko me je učio da volim Boga, čak i kada boli.“