Šta miris tijela može da otkrije o našem zdravlju

24.08.2025. | 20:36

Kroz pore na koži i u dahu ispuštamo mnoštvo mirisnih hemikalija. Neke mogu da budu znak da nešto sa našim zdravljem nije u redu – i, kako tvrde naučnici, mogle bi se koristiti za dijagnostikovanje bolesti i do nekoliko godina unaprijed.

Analitička hemičarka Perdita Baran, kada je čula priču o Škotlanđanki koja je tvrdila da može da osjeti miris Parkinsonove bolesti, da je u pitanju čista besmislica.

Sedamdesetčetvorogodišnja penzionisana medicinska sestra Džoj Miln, obratila se Baraninom kolegi Tilu Kunatu, neurologu sa Univerziteta u Edinburgu, na događaju na kojem je govorio 2012. godine.

Miln je rekla Kunatu da je prvi put otkrila svoju sposobnost nakon što je primijetila da je njen muž, Les, godinama ranije počeo da ima neki mošusni miris. Kasnije mu je dijagnostikovana Parkinsonova bolest, progresivna neurodegenerativna bolest koju karakterišu tremor i drugi motorički simptomi.

Tek kada je Miln prisustvovala grupnom sastanku za pacijente oboljele od Parkinsonove bolesti u svom rodnom gradu Pertu, u Škotskoj, shvatila je vezu: svi pacijenti su imali isti mošusni miris.

I pored nevjerice, prof. Baran koja je u to vrijeme radila na Univerzitetu u Edinburgu, a sada na Univerzitetu u Mančesteru, odlučila je da to provjeri.

Prof. Kunat, Baran i kolege su zamolili Miln da pomiriše 12 majica, od kojih su šest nedavno nosili pacijenti sa Parkinsonovom bolešću, zajedno sa šest koje su nosili zdravi pacijenti. Ona je ispravno identifikovala šest pacijenata. Štaviše, identifikovala je još jednu osobu kojoj je manje od godinu dana kasnije dijagnostikovana Parkinsonova bolest.

Godine 2015. godine, vijest o njenoj zapanjujućoj sposobnosti dospjela je na naslovne strane širom svijeta.

Sposobnost gospođe Miln nije tako neobična kao što mislimo

Naša tijela ispuštaju niz različitih mirisa. Novi miris može ukazivati na to da se nešto promijenilo ili pošlo po zlu u organizmu.

Naučnici sada rade na tehnikama za sistematsko otkrivanje mirišljavih biomarkera koji bi mogli ubrzati dijagnozu iznenađujuće velikog niza stanja, od Parkinsonove bolesti i povreda mozga do raka. Ključ za njihovo uočavanje krio se tačno ispred našeg nosa.

„Izluđuje me što ljudi umiru, a mi ih bodemo sa svih strana kako bismo saznali da li imaju rak prostate, kada je signal već uočljiv i psi mogu da ga nanjuše“, navodi Andreas Meršin, fizičar i suosnivač RealNose.ai, kompanije koja razvija robotski nos za dijagnostikovanje bolesti na osnovu mirisa.

Takva tehnologija je neophodna jer relativno malo ljudi ima dovoljno osjetljivo čulo mirisa da uoči ove karakteristične biohemijske supstance koje se pojavljuju u ranim fazama bolesti.

Ispostavilo se da je Džoj Miln jedna od tih rijetkih. Ona ima nasljednu hiperosmiju, osobinu koja znači da je njeno čulo mirisa mnogo osjetljivije od prosječnog čovjeka – neka vrsta super-čula mirisa.

Postoje neke bolesti koje ispuštaju tako jak karakterističan miris da većina ljudi može da ih osjeti. Na primjer, dah ili koža ljudi sa dijabetesom koji imaju hipoglikemijsku epizodu mogu imati voćnu ili aromu „trulih jabuka“ zbog nakupljanja kiselih hemikalija voćnog mirisa koje se nazivaju ketoni u krvotoku. Ovi se proizvode kada tijelo metaboliše masti umjesto glukoze.

Ljudi sa oboljenjem jetre mogu ispuštati ustajao ili sumporni miris iz daha ili urina, dok ako dah miriše na amonijak ili ima „riblji“ ili „urinski“ miris, onda bi to mogao biti znak bolesti bubrega.

Neke zarazne bolesti takođe ispuštaju karakteristične mirise. Slatko mirisni izmet može biti znak infekcije kolerom ili bakterijom Clostridioides difficile, koja je čest uzrok dijareje – iako je jedna studija otkrila da grupa nesrećnih bolničkih medicinskih sestara nije bila u stanju da precizno dijagnostikuje pacijente njuškanjem njihovog izmeta.

Tuberkuloza, s druge strane, može izazvati da dah oboljelog miriše loše, poput ustajalog piva, a koža poput vlažnog smeđeg kartona i slane vode.

Otkrivanje drugih bolesti zahtijeva posebnu vrstu nosa
Psi, na primjer, imaju čulo mirisa koje je navodno do 100.000 puta jače od našeg. Naučnici su trenirali pse da nanjuše rak pluća, dojke, jajnika, bešike i prostate kod ljudi.

U jednoj studiji o raku prostate, na primjer, psi su bili u stanju da otkriju bolest u uzorcima urina sa stopom uspjeha od 99 odsto. Psi su takođe obučeni da otkriju rane znakove Parkinsonove bolesti, dijabetesa, nadolazećih epileptičnih napada i malarije, sve samo na osnovu mirisa.

Ali nemaju ni svi psi ono što je potrebno da postanu detektori bolesti, a potrebno je vrijeme da se životinje koje to posjeduju obuče. Neki naučnici kažu da možemo da repliciramo nevjerovatne olfaktorne sposobnosti pasa, i ljudi poput pomenute Škontlanđanke, u laboratoriji.

Profesorka Perdita Baran, na primjer, koristi gasnu hromatografiju-masenu spektrometriju za analizu sebuma (masne supstance koja se proizvodi na koži ljudi) kod pacijenata sa Parkinsonovom bolešću.

Gasna hromatografija razdvaja jedinjenja, a masena spektrometrija ih mjeri, što omogućava da se odredi precizna priroda prisutnih molekula. Industrije hrane, pića i parfema već rutinski koriste ovaj oblik analize mirisa.

Od oko 25.000 jedinjenja koja se obično nalaze na ljudskoj koži, otprilike 3.000 je drugačije regulisano kod ljudi sa Parkinsonovom bolešću, objašnjava Baran. „Sada smo u poziciji da smo to suzili na oko 30 koja su zaista, zaista konstantno različita kod svih ljudi sa Parkinsonovom bolešću.“

Mnogo jedinjenja su lipidi, ili masti, i masne kiseline dugog lanca, dodaje profesorka. Na primjer, jedna rana studija fokusirala se na tri molekula slična lipidima povezana sa mirisom izazvanim bolešću – hipuričnu kiselinu, eikozan i oktadekanal. Ovo ima smisla jer prethodne studije ukazuju da je abnormalni metabolizam lipida obeležje Parkinsonove bolesti.

Tim sada razvija jednostavan test brisa kože koji može da otkrije Parkinsonovu bolest u ranim fazama. Trenutno, ljekari opšte prakse obično upućuju ljude koji pokazuju simptome slične tremoru neurologu, koji će potom postaviti dijagnozu. Međutim, to može potrajati godinama.

„Ono što želimo jeste da imamo veoma brz, neinvazivan test koji će omogućiti efikasnu trijažu osobe, kako bi potom mogla da posjeti neurologa koji će je procijeniti i reći joj ‘da’ ili ‘ne'“, kaže Baran.

Zašto bolesti utiču na miris našeg tijela

Razlog se svodi na grupu molekula poznatih kao isparljiva organska jedinjenja (VOC). Da bismo ostali živi, naše tijelo mora kontinuirano da pretvara hranu i piće u energiju. To čini kroz niz hemijskih reakcija koje se odvijaju unutar mitohondrija – sićušnih struktura u našim ćelijama koje pretvaraju šećere iz naše hrane u energiju koju naše tijelo može da koristi.

Ove hemijske reakcije proizvode molekule poznate kao metaboliti, od kojih su neki isparljivi, što znači da mogu lako da ispare na sobnoj temperaturi – i stoga ih potencijalno možemo da ih namirišemo. VOC se zatim izlučuju iz tijela.

Drugim riječima, bolest može da promijeni proizvedena isparljiva organska jedinjenja, mijenjajući naš telesni mirisni otisak.

„Posmatrali smo brojne virusne i bakterijske infekcije, posmatrali smo rak pankreasa, besnilo. Postoji prilično duga lista“, kaže Brus Kimbal, hemičar u Istraživačkom institutu u Filadelfiji, SAD.

„Rekao bih, kada se upoređuje sa zdravim stanjem, veoma je rijetko da ne vidimo sposobnost da razlikujemo zdravo od bilo kog stanja koje posmatramo. To je prilično tipično.“

Ali ono što je ključno, mnoge promjene isparljivih organskih jedinjenja povezane sa ovim bolestima su previše suptilne da bi ih ljudi primijetili, zbog čega bi psi – ili medicinski uređaji za njuškanje mirisa – mogli da nam pomognu da dijagnostikujemo neka ozbiljna stanja, koja se teško otkrivaju u budućnosti.

Kimbal, na primjer, radi sa kolegama na razvoju testa za dijagnostikovanje povreda mozga kod djece koja se bave kontaktnim sportovima, na osnovu promjena isparljivih organskih jedinjenja koja emituju njihova tijela.

Kimbal je posmatrao specifične ketone u ljudskom urinu u prvih nekoliko sati nakon potresa mozga. Razlog zašto se mirisi oslobađaju nakon takvih povreda nije jasan, ali jedna teorija je da mozak oslobađa isparljiva organska jedinjenja kao nusproizvod dok pokušava da se oporavi.

Uređaj za detekciju mirisa

Andreas Meršin, bivši naučni istraživač na MIT-u koji sada radi u RealNose.ai, kaže da se on i njegov tim nadaju da će razviti uređaj za detekciju mirisa koji može da identifikuje rak prostate.

Inače, on je na MIT-u 19 godina radio na projektu američke Agencije za napredne istraživačke projekte odbrane u kome su pokušavali da kopiraju čulo mirisa pasa.

Uređaj koji trenutno razvija RealNose.ai uključuje prave ljudske olfaktorne receptore – uzgajane matičnim ćelijama u laboratoriji – koji su fino podešeni kako bi mogli da detektuju mnoštvo molekula mirisa povezanih sa rakom prostate. Mašinsko učenje, oblik vještačke inteligencije, zatim traži obrasce u aktivaciji receptora.

„Nije dovoljno znati komponente onoga što se nalazi u uzorku. Sastojci torte nam malo govore o ukusu torte ili mirisu torte. Tražimo obrasce u senzornoj aktivaciji koji su bliži onome što radite kao um, kao mozak“, objašnjava Meršin.

Prof. Baran sada radi zajedno sa gospođom Džoj Miln koja joj pomaže da razvije dijagnostički test za Parkinsonovu bolest i druga stanja.

„Više je ne koristimo mnogo za detekciju mirisa“, kaže profesorka. „Ona može da uradi najviše 10 uzoraka dnevno i to je prilično emocionalno iscrpljujuće za nju. Ima 75 godina, tako da je svaka njena pomoć dragocjena.“

Ipak, ako bi tehnika prof. Baran mogla da replicira Džojinu sposobnost i da otkrije Parkinsonovu bolest u ranim fazama, to bi predstavljalo značajan pomak.