Kakav uticaj imaju traume iz djetinjstva na osobu u odrasloj dobi

17.02.2026. | 22:23

Odrastanje u traumatičnom okruženju često ostavlja tragove koji se ispoljavaju i u odrasloj dobi, čineći život znatno težim.

Djeca svijet oko sebe tumače stvaranjem svojevrsne unutrašnje mape koja im pomaže da se nose s događajima kojima svjedoče.

Međutim, ako se ta mapa ne prilagodi tokom odrastanja, stari načini tumačenja svijeta mogu ozbiljno narušiti funkcionisanje u odrasloj dobi, piše “Your Tango”.

Stvaranje lažnog “ja” kako bi se osjećali voljeno

„Često imamo pacijente koji u odraslu dob donose duboke emocionalne rane. Jedan od najočiglednijih načina na koje se te rane manifestuju jeste stvaranje lažnog ‘ja’. Djeca prirodno žude za ljubavlju i brigom roditelja. Kada to ne dobiju, pokušavaju da postanu dijete za koje vjeruju da će ga roditelji voljeti. Potiskivanjem osjećanja koja bi im mogla stati na put do ispunjenja te potrebe, stvaraju lažnu ličnost koju predstavljaju svijetu”, kaže Andrea Brant, terapeutkinja specijalizovana za emocionalne traume iz djetinjstva.

Kada potisnemo emocije, gubimo kontakt sa svojim pravim bićem, jer su osjećanja ključni dio našeg identiteta. Živimo u strahu da ćemo, ako maska padne, ostati bez brige, ljubavi i prihvatanja, prenosi Index.hr.

Studija objavljena 2024. godine u časopisu “Child Abuse & Neglect” potvrdila je da djeca koja odrastaju zanemarujući sopstvene emocije te obrasce prenose u odraslo doba. Dugo nakon što napuste roditeljski dom, bore se sa procesuiranjem i izražavanjem osjećanja.

Najbolji put ka otkrivanju autentičnog “ja” jeste razgovor sa terapeutom specijalizovanim za traume iz djetinjstva. On može pomoći u ponovnom povezivanju sa sopstvenim osjećanjima i njihovom izražavanju na siguran i cjelovit način.

Usvajanje identiteta žrtve

Ono što mislimo i vjerujemo o sebi oblikuje naš unutrašnji dijalog, koji nas može osnažiti ili oslabiti. Negativan unutrašnji govor oduzima nam snagu i stvara osjećaj da nemamo kontrolu nad sopstvenim životom, stavljajući nas u ulogu žrtve. Možda smo i bili žrtve kao djeca, ali to ne znači da moramo ostati žrtve i kao odrasli, kaže terapeutkinja.

Način na koji razgovaramo sa sobom definiše naš pogled na svijet. Zaglavljenost u negativnom unutrašnjem govoru može stvoriti utisak da nam se život događa, umjesto da ga sami kreiramo.

“Ako za loše stvari krivite život, druge ljude ili okolnosti, umjesto da se zapitate kako zapravo bježite od osjećaja da niste dovoljno dobri, ostaćete zarobljeni u tom ciklusu”, kaže terapeutkinje za traume Nensi Karbon.

Čak i u situacijama u kojima nam se čini da nemamo izbora, on uvijek postoji – makar to bio samo izbor kako ćemo razmišljati o svom životu. Kao djeca imamo malo ili nimalo kontrole nad okruženjem, ali više nismo djeca. Vjerovatno smo sposobniji da promijenimo sopstvenu situaciju nego što mislimo.

Umjesto da o sebi razmišljamo kao o žrtvama, možemo sebe vidjeti kao osobe koje su preživjele. Sledeći put kada se osjetite zarobljeno i bezizlazno, podsjetite se da imate više sposobnosti i kontrole nego što mislite.

Odrastanje uz nezdravo izražavanje ljutnje

Djeca koja odrastaju u okruženju u kojem se ljutnja izražava isključivo na nezdrav način, usvajaju uvjerenje da je ljutnja neprihvatljiva. Ako ste svjedočili ispadima bijesa, kao odrasla osoba možda smatrate da je ljutnja loša emocija koju treba potisnuti.

S druge strane, ako su vas roditelji učili da je ljutnja na spisku zabranjenih osjećanja, vjerovatno je potiskujete i danas, iako bi vam njeno zdravo izražavanje moglo koristiti.

Šta se događa kada ne možete da izrazite ljutnju? Ako ste skloni potiskivanju neprijatnih osjećanja, odgovor vjerovatno znate: naizgled ništa.

I dalje osjećate ljutnju, jer je ona prirodna i zdrava emocija, ali umjesto rješenja koje donosi suočavanje sa uzrokom, vi jednostavno ostajete ljuti. Svoja osjećanja ne izražavate direktno, ali kako se ljutnja ne može u potpunosti potisnuti, ona pronalazi put kroz pasivnu agresiju.

Emocionalno ili fizičko zanemarivanje

Ako ste kao dijete bili zanemareni ili napušteni, možda ste potisnuli ljutnju i strah u nadi da vas više niko nikada neće povrijediti na taj način. Međutim, potiskivanjem osjećanja djeca na kraju napuštaju sama sebe.

Kada ne osjećamo svoje emocije, sputavamo se. Postajemo pasivni i ne živimo u skladu sa svojim punim potencijalom. Pasivna osoba često sebi govori: “Znam šta treba da učinim, ali to ne činim”.

Istraživači u studiji objavljenoj u časopisu “Frontiers in Child and Adolescent Psychiatry” otkrili su da izbjegavajući mehanizmi suočavanja s traumom, poput potiskivanja ljutnje ili pretvaranja da je sve u redu, prate osobu i u odraslom dobu. To se ispoljava kao frustrirajući jaz između znanja šta treba preduzeti i stvarne sposobnosti da se to i učini.

Kada potiskujemo osjećanja, potiskujemo i ono što jesmo. Zbog traume iz djetinjstva možda smo naučili da skrivamo dijelove sebe, što nam je tada možda i pomoglo. Ali kao odraslima, osjećanja su nam potrebna da nam kažu ko smo, šta želimo i da nas vode ka tome da postanemo osobe kakve želimo da budemo.