Šurda iz čuvenog filma je stvarno postojao: Ovo je priča scenariste “Vrućeg vetra”

06.05.2023. | 08:29

Terasu hotela “Grozd”, sa koje se čula pjesma “A sad adio”, kuću okićenu lozom u centru grada koja je bila Šurdin dom, kaldrmu i panoramu Vlasotinca – sve je to publika zahvaljujući Siniši Paviću mogla da vidi u seriji “Vruć vetar”, koja je snimana i u ovom kraju prije skoro 40 godina.

Scenarista Siniša Pavić, koji je inače vlasotinački zet, doveo ih je u ovaj kraj ne bi li autentično prenio atmosferu, duh i glavnu nit priče koju nosi “Vruć vetar”. Pavić kaže da je insistirao da se bar djelić priče o Šurdi, koji je porijeklom iz Vlasotinca, snima u rodnom gradu njegove supruge, sa kojom je zajedno radio scenario.

“Došla je cijela ekipa, nekih 35, 40 ljudi i proveli smo ovdje nekih nedjelju dana u hotelu “Grozd”. On je tada tek otvoren, bio je nov potpuno i tu još nije bila napravljena brana, nego je pored rijeke bio bazen, koji je bio zatrpan. E u tom bazenu olimpijskih razmjera su reditelj Aca Đorđević i njegov snimatelj igrali tenis, jer je Aca bio teniser i to mu je bila rekreacija”, priča Pavić.

Šurdin dolazak u rodni grad, šetnja Vlasotinačkom kaldrmom, Šurda “kao gastarbajter” i njegov dolazak sa Bobom – scene su koje su Vlasotinčani željno isčekivali da vide na ekranu.

“Tu postoji i kuća, zvala se Daničina kuća, po jednoj Danici koja je tu stanovala, to je neka dalja rođaka moje supruge, u njenom dvorištu je sniman Soća, Šurdin otac”, kaže Pavić.

Pored Ljubiše Samardžića, Bore Todorovića, Žike Milenkovića i drugih poznatih glumaca, bili su angažovani i mladi umjetnici iz Vlasotinca koji su statirali.

Lik Šurde nije nastao slučajno

Scenarista se nakon skoro 40 godina od snimanja prisjeća da lik Šurde nije nastao slučajno. Naime, Vlasotinački berberin Didža, koji je prije poplave imao lokal kraj Vlasine, kaže Pavić, bio je čovjek kod koga ljudi nisu dolazili samo da se obriju, već i da čuju njegove zanimljive priče. Bio je to, objašnjava on, čovjek koji je volio život, bio je interesantan i to je i privlačilo ljude da dolaze, a bio je i sjajan pjevač.

“Uveče u hotelu na obali Vlasine, gdje se pjevalo svake večeri, Didža bi, kad zatvori radnju, dolazio i uvijek je poslije jednog špricera uzimao mikrofon i pjevao, a pjevao je dobro. Tako sam se ja zainteresovao, odlazio sam kod njega i slušao ga”, dodaje Pavić.

Šurda je bio nalik njemu – imao je duhovite opaske, ali je to bio čovjek koji nije zadovoljan svojim životom, jer “nema mjesta nigdje”, nije ni u Beogradu, ni u Vlasotincu, on je negdje između. U potrazi za srećom odlazi i u Njemačku, ali se vraća, stalno menja zanimanja, živi kod ujaka, a ne kod oca.

“On je tragač za nekim svojim mestom. I padaju mi na pamet svi ti ljudi koji liče na tog čovjeka. Mnogi koji nisu zadovoljni onim što rade. A mnogo je takvih ljudi koji nisu zadovoljni onim što rade, svojom profesijom i željeli bi da budu nešto drugo”, ističe Pavić.

Da komedija koja je snimana davne 1979. godine i dalje živi, potvrđuje to što skoro sve generacije koje su bar jednom pogledale priču o mladom berberinu iz Vlasotinca, prepričavaju dosetke iz serije poput “Rad je pretvorio majmuna u čovjeka, a sada od čovjeka pravi konja”, “Nisam za rabotu, ja sam više za Grčku”, kao i popularno Šurdino “Lele”.

Pavić kaže da je zbog toga vrlo zadovoljan, jer je seriju i radio sa željom da je ljudi zavole i da bude uspješna.

“Kao što se pokazalo za ovih 30, 40 godina, ljudi zaista vole tu priču, vole te junake. To je nešto što se dopalo i onima prije skoro pola vijeka i ovima sada, a to je veliki rezultat, izuzetan”, zaključuje Pavić.