Odlučeno na današnji dan: Kako je stvorena Kraljevina SHS

01.12.2025. | 07:23

Prvog dana decembra 1918. regent Aleksandar Karađorđević proglasio je u palati Krsmanović, na Terazijama u Beogradu, stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, preimenovanog Vidovdanskim ustavom 1921. u Kraljevina SHS, a 1929. u Jugoslavija.

Stvaranje zajedničke države te 1918. bilo je plod veličanstvenih vojnih pobjeda Srba od 1912. do 1918. oba balkanska i Prvom svjetskom ratu, čiji je ishod i riješen probojem Solunskog fronta koji su sredinom septembra 1918. izveli Srbi.

Borbe, ratovi i brojne žrtve

U to vrijeme, stvaranje zajedničke države, što je bio zvanično proklamovani ratni cilj Srbije još početkom rata, bilo je oduševljeno prihvaćeno kao konačno ostvarenje vjekovnog sna.

Počev od ustanaka početkom 19. vijeka sve oslobodilačke težnje Srba podrazumijevale su oslobođenje i ujedinjenje Srba sa obe strane Save i Dunava. Bio je to napor niza generacija, kroz borbe, ratove i brojne žrtve.

Cjelokupan istorijski i etnički prostor Srba okupljen je stvaranjem Kraljevstva SHS pod jednim državnim krovom.

Kada su Srbi probili Solunski front septembra 1918. iz rata su izbačene Bugarska, 29. septembra, potom Turska, 30. oktobra, a onda posle munjevitog oslobađanja Srbije i Beograda 1. novembra, Austrougarska je kapitulirala 3. a Nemačka 11. novembra.

Srpska vojska ubrzo je nastavila napredovanje na sjever, oslobađanjem Banata, Srema, Bačke i Baranje, kao i na zapad sve do Rijeke, Alpa, Karavanki, Prekmurja.

Prethodno, pobedama u Balkanskim ratovima 1912/1913 oslobođene su Stara i Južna Srbija, današnje Kosovo i Metohija i Sjeverna Makedonija.

Vijekovima je tinjala težnja za ujedinjenjem

Uoči kapitulacije Austrougarske širom države Habzburga, oglašavali su se nacionalni pokreti opredjeljeni za osamostaljenje ili makar široku autonomiju, od Čeha i Slovaka, preko Rumuna, Poljaka, Italijana, pa i Mađara, čak i Nijemaca nezadovoljnih Habzburzima.

Kod Srba sa prostora Austrougarske vijekovima je tinjala težnja za ujedinjenjem sa Srbima južno od Save i Dunava, tadašnjom Kraljevinom Srbijom, zbog čega su strahovito stradali, posebno od početka rata 1914.

U to vrijeme, ideja ujedinjenja, stvaranja zajedničke jugoslovenske države bila je živa i među Slovencima, kao i kod znatnog dijela Hrvata, na primorju gotovo nepodijeljeno.

U Zagrebu je 29. oktobra proglašeno stvaranje tzv. Države Slovenaca, Hrvata i Srba, s ciljem okupljanja jugoslovenskih naroda sa teritorije Austrougarske, koja nije zaživjela.

Srbi sa prostora dotadašnje Austrougarske stvaraju tih dana narodne odbore ili vijeća, s ciljem samoopredeljenja, prihvata srpske vojske, zavođenja reda u lokalnim sredinama.

Isticana su srpska znamenja, zastave, ikone, slike kralja Petra ili regenta Aleksandra. Slijedile su deputacije put Beograda, s molbama da srpske trupe što prije oslobode Srem, Banat, Bačku, Baranju. Slična je situacija bila i u nizu lokalnih sredina Bosne, kao i Dalmacije, čak i u Štajerskoj.

Veliki narodni zbor

Na Velikom narodnom zboru, pod vođstvom dr Žarka Miladinovića, održanom 24. novembra 1918. u Rumi, proglašeno je prisajedinjenje Srema Kraljevini Srbiji.

U Novom Sadu je sutradan, 25. novembra, Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena Banata, Bačke i Baranje, koju su vodili Ignjat Pavlas i Jaša Tomić, proglasila je prisajedinjenje Kraljevini Srbiji.

Dan potom, 26. novembra, tokom drugog redovnog zasjedanja Podgorička skupština donijela je odluku o pripajanju Crne Gore Kraljevini Srbiji. Skupštinom je predsjedavao Savo Cerović.

Otuda, Vojvodina, odnosno Srem, Banat, Bačka i Baranja, kao i Crna Gora, u novu zajedničku državu obrazovanu 1. decembra 1918, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, stupile su kao sastavni dio Kraljevine Srbije.

Niška deklaracija

Niškom deklaracijom 7. decembra 1914. godine, vlasti Kraljevine Srbije zvanično su objavile da su njeni ratni ciljevi oslobođenje i ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca pod jednim državnim krovom. Bio je to službeni akt koji je donijela Skupština Srbije, tada izmještena u Niš, ratnu prestonicu zemlje.

Paralelno, emigranti sa prostora Austrougarske opredijeljeni za ujedinjenje obrazovali su Jugoslovenski odbor 1915. godine. Činili su ga istaknuti Srbi, Hrvati i Slovenci sa prostora tadašnje Austrougarske, gotovo isključivo intelektualci. Napustivši Austrougarsku oni su iz Rima, Pariza, Londona, i drugih sredina, uticali, kontaktima i osmišljenom propagandnom s ciljem stvaranja nove zajedničke države sa Srbijom.

Dio njih se opredijelio da se priključi srpskoj vojsci na Solunskom frontu, kao dobrovoljci, poput desetina hiljada Srba sa prostora Austrougarske.

Pregovori o ujedinjenju vođeni na Krfu

Pregovori o ujedinjenju vođeni su na Krfu, gde je 20. jula 1917. doneta Krfska deklaracija. Usledio je Ženevski sporazum, potpisan 9. novembra 1918. između predstavnika Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća iz Zagreba i Jugoslovenskog odbora, što je krunisano proglasom ujedinjenja 1. decembra 1918. u Beogradu.

Zvanični stav od ujedinjenja 1918. i tokom najvećeg dijela postojanja međuratne Kraljevine Jugoslavije, bio je da novu državu nastanjuju pripadnici jednog, iako troimenog naroda. Cilj je bio jugoslovenska nacija.

Nova Jugoslavija izrasla iz oslobodilačke borbe tokom Drugog svetskog rata imala je, međutim, sasvim drugačije postavke.