Kupio najstariji putnički brod na svijetu, pa potrošio 18 miliona dolara pretvarajući ga u hotel FOTO/VIDEO
24.08.2025. | 22:41Godine 1914, dvije godine nakon što je „Titanik“ krenuo na svoje zlosrećno prvo putovanje, brod na parni pogon SS „Medina“ porinut je u brodogradilištu u Njuport Njuzu, Virdžinija. Brod je imao mnogo života – i mnogo imena – od tada, u karijeri koja ga je na kraju učinila najstarijim aktivnim putničkim brodom na okeanima. Ali najnoviji zadatak ovog 111 godina starog broda je, možda, najnevjerovatniji od svih.
Prvobitno korišćen za prevoz luka i druge robe, brod „Medina“ je regrutovan da pomogne američkim naporima u Drugom svjetskom ratu. Zatim je pretvoren u putnički brod, SS „Roma“, i opremljen dizel motorom prije nego što je služio kao krstarica pod imenom MS „Franca C.“ Godine 1977, kupila ga je hrišćanska organizacija i preimenovana u MV „Dulos“ (što na starogrčkom znači ‘rob’), misionarski brod i ploveća biblioteka.
Tokom naredne tri decenije, brod je preplovio preko 360.000 nautičkih milja i pristao u preko 100 zemalja. Jednom su ga čak napali granatama muslimanski separatisti na Filipinima u terorističkom incidentu 1991. godine u kojem su poginula dva misionara.
Sada, nakon više od jednog vijeka na moru, brod se zaustavio – na suvom – u Bintanu, tropskom indonežanskom ostrvu poznatom po odmaralištima i lijepim plažama.
Singapurski biznismen Erik Sou, najnoviji vlasnik (ili trenutni „stjuard“, kako više voli da ga zovu), proveo je posljednjih 15 godina i uložio oko 23 miliona singapurskih dolara (18 miliona dolara) sopstvenog novca pretvarajući ga u luksuzni hotel.
Brod, koji se sada zove „Dulos fos“, ili „Sluga svjetlosti“ na grčkom, stoji na vještačkom poluostrvu u obliku sidra, otetog od Južnog kineskog mora posebno za Souov poduhvat. Njegov ogromni propeler, dugo skriven ispod vode, danas je potpuno vidljiv. Takođe je vidljiva i donja strana trupa broda, dugog 128 metara, koji je, poput „Titanikovog“, napravljen od čeličnih ploča spojenih zakovicama. (Zavarivanje nije bilo korišćeno u brodogradnji do 1930-ih.)
Unutra, prolazi sa niskim plafonima vode do oko 100 soba i apartmana. Neki još uvijek imaju kružne prozore. Na drugima su teška metalna vrata sa ručkama koje se spuštaju nadole, i otvaraju se na bočne palube koje su nekada koristili mornari za kretanje po brodu, ali su sada podijeljene na privatne balkone sa pogledom na more.
Prvobitno otvaranje hotela 2019. godine pokazalo se kao pogrešan početak. Stroga ograničenja putovanja zbog kovida-19 koja su uveli Indonezija i obližnji Singapur, čiji bogati turisti podržavaju turističku ekonomiju Bintana, efikasno su obustavila rad. Singapur nije u potpunosti ukinuo granične mjere do 2023. godine. Ali sada, ponovo otvoren za poslovanje, Sou se nada da će privući sve, od mladih porodica do ljubitelja pomorske istorije.
Za Soua zaposleni na brodu-hotelu nisu osoblje, oni su „posada“. Gosti ne spavaju u sobama, već u „kabinama“. Nema spratova, već „paluba“.
Brod je sada, pravno gledano, zgrada, ali Sou tvrdi da je život ovdje toliko autentičan kao na brodu da neki gosti čak „imaju morsku bolest, posebno kada pogledaju kroz prozore i vide talase. Ali poslije nekoliko sati se naviknu“.
Spašen sa otpada
Prije nego što je Sou preuzeo vlasništvo nad brodom 2010. godine, njegova budućnost je izgledala krajnje sumorno. MV „Dulos“ više se nije smatrao sposobnim za plovidbu – a usklađivanje sa novim pomorskim propisima o bezbjednosti putnika i sprečavanju požara vjerovatno bi zahtijevalo milione dolara dodatnih ulaganja.
Bivši vlasnik broda poslao ga je u singapurski suvi dok da čeka ponude potencijalnih kupaca. Među zainteresovanim stranama bili su i oni koji su planirali da ga rastave u staro gvožđe.
Erik Sou, koji je u to vrijeme vodio restoran u trospratnom parobrodu u stilu „Misisipija“ na ostrvu Sentosa, sanjao je da brod pretvori u poduhvat koji bi mogao koristiti hrišćanskim dobrotvornim ciljevima. Uprkos tome što nije imao jasan plan, podnio je pobedničku ponudu od 1,1 milion dolara.
Ispostavilo se da je ovo samo djelić ukupnih troškova projekta. Više od tri godine, Sou je trošio novac na troškove pristaništa i održavanje dok je lobirao kod vlasti u svom rodnom Singapuru da obezbijede stalnu lokaciju. Pregovori su propali, pa je tražio dalje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Pronašao je prijemčivije ponuđače u Bintanu, turističkoj enklavi – zajedničkom poduhvatu indonežanske i singapurske vlade – osnovanom devedesetih. Nakon što je u početku razmišljao da svoj čamac pretvori u plutajući hotel, Sou je shvatio da bi „održavanje bila velika glavobolja“. Zato je umjesto toga predložio da bude na kopnu.
Želja mu je ispunjena i izgradnja vještačkog poluostrva je počela 2014. godine. Brod u kvaru je, u međuvremenu, odvučen – njegovi motori su već bili van upotrebe – na susjedno ostrvo Batam radi renoviranja. Ali najveći tehnički izazov je tek trebalo da usledi: izvlačenje broda od 6.800 tona na kopno.
U oktobru 2015. godine, tada 101 godinu star brod MV „Dulos fos“ krenuo je na svoje posljednje okeansko putovanje od Batama do Bintana. Morsko dno pored njegovog posljednjeg počivališta je iskopano kako bi se stvorio bazen iz kojeg bi brod bio izvučen na obalu.
Da bi se vraćena uzemlja ponovno slegla, potrebne su godine, čak i decenije, i zato su inženjeri projektovali betonsku platformu dimenzija 127 x 15 metara – poduprtu šipovima zabijenim u temeljnu stenu, neki dublji od 40 metara – na kojoj bi se brod oslanjao.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Pomoću ogromnih vazdušnih jastuka koji su djelovali kao valjci, niz mehaničkih vitlova vuklo je brod više od 177 metara uz privremeni nasip. Izvlačenje je trajalo sedam „napornih“ nedelja – tri puta duže nego što je planirano.
Očuvanje naslijeđa
Rekonstrukcija broda i njegovo pretvaranje u hotel sa pet zvjezdica predstavljalo je još jedan skup poteškoća. Rekonfiguracija enterijera zahtijevala je ne samo konvencionalne arhitekte, već i pomorske arhitekte kako bi se osiguralo da brod ostane konstrukciono čvrst.
Veliki strukturni radovi uključivali su uklanjanje rezervoara za gorivo i pregrada kako bi se proširili skućeni smještajni prostori. Mnoge od 93 hotelske kabine sada imaju velike prozore i raspoređene su u nekoliko odjeljaka, u kojima danas prenoćište košta od 105 do 235 dolara. Nove vodovodne i električne instalacije, liftovi, stepenice za slučaj požara i druge bezbjednosne mjere u skladu sa vladinim građevinskim propisima su sprovedene.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Međutim, mnogi ostaci pomorske prošlosti broda ostali su netaknuti, od vratila propelera koje izaziva klaustrofobiju do šest originalnih čamaca za spasavanje koji vise sa obe strane broda. Stara mašinska soba, iako nefunkcionalna, ostala je uglavnom netaknuta i otvorena je za posjetioce. Nekoliko originalnih smještajnih prostorija je takođe zadržano kao „kabine za iskustvo“, dok su gornje palube broda takođe otvorene za posjetioce.
Sou ističe da njegovi gosti naročito vole da izvode čuvenu pozu Leonarda Dikaprija i Kejt Vinslet iz filma „Titanik“ na pramcu broda.
Nautički enterijer broda takođe podseća na istoriju. Originalni zakovici spašeni tokom renoviranja su stalna karakteristika nameštaja i opreme. „Osećali smo da možemo da sačuvamo naslijeđe broda“, kaže Sou, koji svoj brod s ljubavlju naziva „velikom starom damom mora“.
Takođe, tvrdi da je svaka promena napravljena na brodu reverzibilna, ukoliko budući vlasnik bude želio da ga vrati u okean. Ova mogućnost, iako malo vjerovatna, svedoči o radu originalnih brodograditelja, ističe Erik Sou.
„Vjerovatno može da opstane još 111 godina“, kaže, „ali nisam siguran za sebe!“.
