Kako školjke od pijeska naprave loptice vrijedne milione evra

Još u drevnim civilizacijama poput kineske, rimske i egipatske, biseri su bili izuzetno cijenjeni kao nakit i kao ukras.

Legenda kaže da je Kleopatra smrvila biser u čašu vina kako bi Marku Antoniju poslužila najskuplju večeru. Dok se drugi prirodni dragulji formiraju pod zemljom kao minerali, biseri imaju organsko porijeklo.

Na nastanak bisera čovjek nema uticaja. Ovi prirodni dragulji prelaze dug put od začeća unutar tijela živih organizama do momenta kada će biti korišćeni kao ukras ili nakit.

„Mekušci su organizmi koji proizvode bisere. Među njima, naravno, najučestalije su školjke pivalvije i poneke kastropode, odnosno, neke vrste puževa mogu da proizvode bisere. Grupa, familija pterida su školjke koje prave najfinije bisere. U okviru te familije je jedna jadranska školjka, veoma ugrožena vrsta posljednjih godinu dana i malo duže. To je Pinna nobilis – plemenita periska”, kaže dr Maja Raković, biolog Malakološkog muzeja.

Postoje morski i slatkovodni biseri. Sam proces formiranja je složen i traje nekoliko godina.

„Biser neko strano tijelo, zrnce pijeska ili neke druge tvorevine koje dospiju u unutrašnjost školjke. Sama struktura, odnosno, morfologija školjke jeste da je to dvokapa ljuštura unutar koje se nalazi plaštana duplja i unutar nje organi školjke. Kada to strano tijelo dospije između ljušture i plaštane duplje, ako narušava strukturu mekog tkiva školjke, ona će se truditi da ga obloži sedefom, da ga pripoji svojoj ljušturi da joj ne bi pravilo dodatne probleme”, objašnjava dr Raković.

Biseri se mogu koristiti bez bilo kakve dodatne obrade. Posebnu vrstu čine kultivisani biseri, svrstavaju se u prirodne, ali nastaju uz čovjekovu pomoć.

„U tim kontrolisanim uslovima vrlo je važno da se svi parametri životne sredine jedne školjke isprate. Prije svega, to je temperatura, zatim kiseonik, način ishrane. To je jedan kompleksan proces da bi uspješnost bisera bila funkcionalna zato što, kao i kod svih drugih implanata, vrlo je mali procenat apsorpcije, prihvatanja unosa stranog tkiva”, naglasila je dr Raković, navodi RTS.

Prirodni biseri nemaju svoj duplikat, svaki je unikatan, a njihova vrijednost procjenjuje se na osnovu sedefastog sjaja.

„Kada bi jedan biser presjekli, moglo bi se vidjeti da kao u godovima drveta su strukture procesa nastajanja ‘sloj po sloj’ formiranja jednog bisera. Između kalcijum-karbonatnih struktura ide sloj bjelančevina, odnosno, proteina, koji na neki način vezuju te slojeve i stvaraju strukturu bisera”, precizirala je dr Raković.

Boja, oblik, veličina i težina bisera variraju u zavisnosti od jedinke koja ih proizvodi, kao i uslova životne sredine. Iako je mliječnobijela boja najrasprostranjenija, biseri mogu biti i crni, plavi, zeleni i narandžasti.

Najveći do sada pronađeni biser težak je 34 kilograma, javnost ga je vidjela 2016. godine, a ribar sa Filipina ga je čuvao 10 godina prije nego što je saznao da vrijedi milione dolara.

 

 

Ostavite komentar: