Jedna stvar sve je iznenadila: Pojavila se slika javne kuće iz Jugoslavije FOTO

12.11.2026. | 12:19 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Dok su se u salonima Pariza, Beča i Budimpešte o kurtizanama ispredale romantične legende, ovjekovječene u stihovima, na slikarskim platnima i u sačuvanim kostimima, beogradska priča o „najstarijem zanatu“ lišena je mitskog sjaja.

Istorija ovdašnjeg podzemnog života ne počiva na književnim djelima, već je zabilježena šturim zapisima u policijskim bilježnicama i ljekarskim kartonima.

Zvanična svjedočanstva o ovoj praksi na našim prostorima sežu u 19. vijek, kada su prvi crveni fenjeri zasijali u Zemunu, tačnije u Ribarskoj ulici. Odatle se djelatnost proširila na Beograd, najprije na trgovačke i lučke dijelove Savamale i Dorćola, naročito Vidinsku ulicu i Ulicu cara Dušana, a potom i na padine Vračara.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Miloš Vojinović (@infinite_milos)

Iza ove varoške svakodnevice krila se surova socijalna drama. Ratovi sa Turcima ostavili su za sobom brojne udovice i siročad bez imetka i obrazovanja. Rad u kafanama, najprije na pomoćnim poslovima, u kuhinji ili na posluživanju gostiju, često im je bio jedini način da opstanu, a neke je nemaština potom odvela u prostituciju.

Žene prodavane za cijenu obroka, moćnici zaštićeni ćutanjem

Vlasnici mehana i makroi dobro su znali kako da unovče žensku nevolju. Djevojke dovođene iz unutrašnjosti skidale su seoske suknje od sukna i oblačile naizgled raskošne toalete, a gazde su ih u sobicama iznad kafana nudile gostima uz večeru, nerijetko po cijeni skromnog obroka. O razmjerama eksploatacije svjedoči podatak da su pojedine žene imale i po petnaest mušterija dnevno. Iako su se početkom 20. vijeka neke osamostalile i počele bolje da zarađuju, nijedna nije ostala upamćena kao umjetnička muza.

Skrivena su ostala i imena uglednih varošana koji su posjećivali ove odaje. Nekadašnji šef prestoničke policije Tasa Milenković zabilježio je da je među moćnim i imućnim ljudima bilo i onih čije je ponašanje opisivao kao izopačeno. Pomenuo je i čovjeka koji je u takve radnje uvlačio sopstvenu suprugu, ali njihove identitete, iz predostrožnosti i straha, nije zapisao. O svojim ljubavnim pohodima među beogradskim damama tog doba u dnevniku je otvoreno pisao i austrijski diplomata Benjamin Kalaj.

Od Miloševog biča do „zavoda za ljubav“

Odnos države prema „tjelesnom grijehu“ dugo su određivale stroge patrijarhalne kazne. O tome svjedoči i nalog za šibanje preljubnika koji je knez Miloš diktirao Vuku Karadžiću. Ipak, kako je varoš rasla, vlast je moralnu osudu postepeno zamjenjivala administrativnim uređivanjem ove djelatnosti. U decembru 1871. godine ministar unutrašnjih djela donio je raspis o javnom bludu i radu bordela, čime je prestonica dobila svoj prvi legalni kupleraj, u narodu ubrzo prozvan „zavod za ljubav“.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Beograd ispod Beograda (@beogradispodbeograda)

Propisi su potom dopunjavani i pooštravani 1881, 1884. i 1900. godine, sve dok general Petar Živković tokom Šestojanuarske diktature 1929. godine nije zabranio legalan rad ovih kuća, smatrajući ih izvorom opšteg rasula.

Utorkom i petkom do ljekara uz pratnju žandarma

Poseban prizor na ulicama starog Beograda bile su povorke žena koje su odlazile na obavezne zdravstvene preglede. Za njihovo sprovođenje zakon je obavezivao vlasnike mehana, dok je nadzor vršio gradski fizikus.

Dva puta nedjeljno, utorkom i petkom, žene su u večernjim haljinama, s upadljivom šminkom i pažljivo oblikovanim punđama, prolazile gradskim ulicama uz oružanu pratnju žandarma. Koračale su uzdignute glave ka ginekološkim ambulantama, ne obazirući se na pogrde i uvrede koje su im dobacivale varoške žene i djeca.

Ove nesvakidašnje povorke često su bile tema novinskih hronika. U njima su bilježeni detalji o miljenicama gostiju, poput izvjesne „Male Julče“, ali i o ekskluzivnim gošćama koje su iz Austrougarske dolazile na po dvije nedjelje. Kao svjedočanstvo tadašnjeg medicinskog nadzora, u Ljekarskom društvu u Beogradu i danas se čuvaju ginekološki sto i instrumenti korišćeni prije više od jednog vijeka.

Noćne racije i bijeg preko Dunava

Uprkos propisima, ilegalna prostitucija i policijske potjere bile su dio beogradske svakodnevice. Izvještaj terazijskog kvarta iz 1900. godine opisuje jednu noćnu raciju u kojoj je uhvaćeno deset podvodačica i pet djevojaka zatečenih u društvu uglednih građana.

Još pet žena uspjelo je da pobjegne: dvije su se uputile ka Savamali, dvije ka Varoškom kvartu, dok je jedna umakla potjeri prešavši rijeku i stigavši do Pančeva. Nasuprot tome, velika racija na Vračaru iste godine završena je bez ijedne privedene osobe.

Zabrana bordela i zahtjevi za povratak ljekarske kontrole

Kada su ljekarske takse postale prevelik teret za vlasnike lokala, a žene sve teže podnosile dijeljenje zarade s podvodačima, prostitucija se sve više selila u iznajmljene sobe, skrovite prolaze i prostore ispod mostova. Nakon zabrane legalnih bordela 1929. godine, pitanje zdravstvenog nadzora ponovo je dospjelo u središte pažnje. Izvještaji iz 1935. bilježili su širenje polnih bolesti, što je podstaklo zahtjeve za ponovno uvođenje ljekarskih kontrola, ali bez uspjeha.

Ulica Gavrila Principa i prostor oko parka kod Ekonomskog fakulteta ostali su povezani s ovim poglavljem beogradske prošlosti – pričama o javnim kućama, policijskim potjerama i ženama čiji su životi ostali zabilježeni uglavnom u službenim spisima, piše Blic Žena.